Post scriptum

29.05.2008.

Ajme, ajme... Znala sam da ću sa ovom temom uznemiriti duhove, ali dvije stvari nisam znala.

1. Da su moj tekst o braku kolege novinari objavili u jednoj od besplatnih tiskovina (Metro? Metropola?) Ako nastavim sa ovom temom, sljedeći korak je 24 sata, a možda dođem i u kakav dnevni list. To bih baš i mogla, tamo barem imam veza. Drugi put bih ipak bila zahvalna da mi se barem nešto javi prije objave mog sadržaja, dajte pokažite bar malo profesionalnosti prije nego što nam se struka sroza do kraja...
2. Da sam djecu rastavljenih roditelja zapravo proglasila "sakatom" i "jadnom"... E pa dragi moji, na ovo ne mogu ne reagirati. To što mi je žao što su toj djeci uskraćene neke životne radosti koje pruža zdrav i normalan brak, to sigurno ne znači da ih smatram bilo "sakatim", a posebno "jadnim". Općenito o tome možda imam i previše krut stav, a on glasi da smo jadni u životu onoliko koliko smo jadni u glavi, koliko se samosažalijevamo i ne činimo ništa da bismo se iskopali iz tog jada. Svi mi imamo slobodu izbora - možemo plakati nad svojom žalosnom sudbinom ili možemo uzeti konce u svoje ruke. Pa da time podvučem crtu, dragi moj anonimni čitatelju Pero - skini mi se s vrata s disertacijama o tome kako sam nekoga "obilježavala", proglašavala "sakatim" ili "jadnim". Proglasi me jednostavno blesavom i nastavi čitati druge blogove (ima ih ovdje na desetke tisuća ako se ne varam). I još nešto: mislim da je i više nego jasno iz svega ostalog što sam napisala (jer mi se čini da si čitao samo kraj) da je obitelj itekako daleko više od mame, tate, dvoje djece i psa. Ako se iz ovog moglo shvatiti da idealiziram brak, pitam se kako bi trebao izgledati post o tome gdje ga ne idealiziram? Da pišem o posranim pelenama i virozama (kao prije mjesec, dva), o gubitku volje za bilo čim i bilo kim, gubitku libida, anksioznosti, totalnoj premorenosti, mržnji prema muškom rodu ili neprospavanim noćima? A gdje su tek obitelji kojima je dijete teško bolesno ili umrlo, koje jedva spajaju kraj s krajem, koji nemaju svoj krov nad glavom, udovice i udovci, samohrani roditelji, alkoholičari, zlostavljači...... Dragi moj, prije nego što osuješ paljbu, pročitaj cjelinu, možda će ti stvari biti jasnije. U samo četiri, pet nebuloza koje sam ovdje navela, dotakla sam vrh ledene sante, možda sam otkinula samo komadić vrha.

Sreća, dragi moji interpretatori teksta, nije nešto što dolazi samo po sebi. Što sam starija sve manje vjerujem u "rođenje pod sretnom zvijezdom" kao što sam vjerovala nekada. Da bi brat, sestra i ja bili sretni, moji su roditelji, kako se u narodu popularno kaže, pišali krv. Od svega što danas imamo (bilo materijalno, bilo duhovno) ništa nije bilo besplatno, bilo da je plaćeno radom i odricanjem, bilo suzama. Svaku sreću je potrebno odraditi - bilo tko, iz bilo kakve sredine, pa tako i rođenih od bilo kakvih roditelja. Ali nitko, ama baš nitko, me ne može uvjeriti da je lakše do ciljeva doći bez podrške bližnjih, kao što me nitko ne može uvjeriti da je lakše učiti na svojim greškama (i uspjesima) nego na tuđim (vezano uz moj tekst, učenje iz iskustva roditelja). Ispiti se uče iz udžbenika, a osnove života se uče u obiteljima (ma kakve one bile - registrirane, neregistrirane, poligamne, bigamne...). To predstavlja našu startnu osnovu, a kakva će biti daljnja nadgradnja i brzina učenja, ovisit će o nama. Iskreno, od srca, svim ljudima želim sretan život i ispričavam se ako se netko osjetio "obilježenim". Posljednja sam osoba koja bi uzela žarač u svoje ruke i poredala ljude kao stoku.

I evo za kraj nešto što sam danas dobila na mail, možda vam uljepša dan:


Zaboravljena bajka...

Evo najkraće i najljepše bajke koju si ikad čula:

Nekoć davno živjela djevojčica koja je svog mladića pitala hoće li je oženit. Mladić je
odgovorio: NE!! Od toga dana djevojčica je živjela sretno do kraja svog života, nikome nije prala, kuhala, peglala, zabavljala se s prijateljicama, radila i trošila svoj novac na što je htjela.

* KRAJ *

Problem je da nama kad smo bile male te bajke nisu ispričali nego su nas zajebali s onim idiotom na bijelom konju.

Razmišljaju li ljudi prije braka?

23.05.2008.

Jedna mi se tema već danima mota po glavi u ono malo vremena kojeg provedem na putu do posla i natrag (jer većinu dana ne stignem ni razmišljati o svijetu izvan Mihovilovih granica). I znam da time diram u osinje gnijezdo, kao što znam i da ne mogu suditi o nečemu što mi se osobno nije dogodilo. Istini za volju to i ne želim. Ali žalosti me i ne mogu o tome ne napisati niti retka. Stalno slušam/čitam/gledam o raspadima obitelji i porastu broja rastavljenih brakova. S jedne strane, masovni forumi tipa forum.hr vrve raspravama tipa koliko platititi zaručnički prsten, o vrtoglavim ciframa koje se troše na svadbe, romantičnim temama a la postoji li ljubav na prvi pogled i slično. S druge pak strane, na tim istim forumima se tako često osuđuju ljudi koji i dalje podržavaju brak kao neraskidivu zajednicu ili održavanje braka zbog dobrobiti djece i da ne nabrajam dalje. I ne mogu se oteti dojmu da u umovima ljudi vlada prava zbrka. S jedne strane kao da hrle prema naljepšem, najromantičnijem, najdivnijem danu svog života (vjenčanju, naravno) zbog kojeg se dižu krediti i posuđuje lova, a s druge strane unaprijed potpisuju rastavu braka jer naprosto ne vjeruju da je održanje braka nakon kojekakvih kriza moguće ili čak poželjno. Kao što sam već rekla - nije mi namjera suditi onima koji su se rastali jer oni ionako najbolje znaju što je do toga dovelo i sigurno su o tome jako dobro razmislili. Uostalom, svaki brak ima svoju priču, ne može se generalizirati. Ali htjela bih navesti nekoliko, rekla bih nebuloza, koje sam imala prilike slušati od poznanika i prijatelja.

game/

1. "Ne želim se prilagođavati. Ona će me ili voljeti takvog kakav jesam ili braka neće biti." (prijatelj još nema stalnu vezu)
Naravno, lako je zaključiti unaprijed - ili će naći mladu i naivnu koku ili braka zaista neće biti. Nitko od nas nije savršen niti savršeno kompatibilan sa svojim partnerom. Nevjerojatno je koliko se možemo promijeniti iz dana u dan, a kamoli iz godine u godinu. Stječemo iskustva, učimo, rastemo, razvijamo se ili (ima i toga) nazadujemo, zatvaramo se u sebe, propadamo. Najčešće se krećemo u nekakvim ciklusima - malo gore, malo dolje i tako doživotno. Ali misliti kako ćemo biti isti kakvi smo bili prije dvije, pet, deset i više godina te, što je još gore, očekivati da i partner ostane kakav je bio, jest zabluda nad zabludama. I vodi u jako gorko razočaranje. Ako želimo da brak opstane, unaprijed moramo biti spremni na prilagodbu, bez toga zajedništvo naprosto nije moguće.

2. "Ako me voli, promjenit će se zbog mene."

Nema mi draže emocionalne ucjene. Za početak je pogrešno uopće uvjetovati svoju ljubav jer to već samo po sebi govori da se brak temelji na čistoj računici i sebičnosti. Matematika ne mora uvijek biti vezana uz financije, ima ih i koji je vežu uz vlastite (navodno "zajedničke") interese. Takve osobe postave u startu svoju viziju braka kao ispravnu i sukladno tome odrede "prihvatljivo" ponašanje partnera. Umjesto da na samom početku priznaju sebi da im se partner takav kakav jest ne uklapa u brak kakav žele, rađe vjeruju da će ga promjeniti. Najčešće te osobe nisu ni svjesne svoje pogreške i iskreno, od srca vjeruju da je to pravi put i da time čine dobro za oboje. Prije svega zanemaruju dvije važne stvari. Prvo - naša ličnost se sastoji od temperamenta i karaktera. Temperament je najvećim dijelom određen genetski i odražava se na načinu na koji ispoljavamo svoje emocije. To je način i žestina kojom volimo, mrzimo te općenito osjećamo. On će se vjerojatno donekle promjeniti s godinama, ali ne zbog drugih nego zbog našeg neurovegetativnog sustava. Karakter je eventualno taj na koji se može utjecati jer je on prod odgoja i učenja, a očituje se u našem odnosu prema drugima, poslu i samome sebi. Dakle, ako si postavimo za cilj da ćemo npr. nekakvog flegmatika pretvoriti u sangvinika (vedrog, veselog, društvenog), to unaprijed možemo zaboraviti. Naš se partner ne može ponovno roditi kod drugih roditelja da bi udovoljio našim željama. Drugo - postavljanem uvjeta automatski se ograničava partnerova sloboda. Brak nije zoološki vrt, a to ljudi nikako ne žele shvatiti. Ako već nekoga morate pripitomljavati, nabavite si kućnog ljubimca. Nitko, ama baš nitko, bilo da je riječ o ženi, a osobito muškarcu, ne može dugoročno trpiti uvjetovanja ovakvog i onakvog tipa u ime navodne ljubavi. To s vremenom, ako ne već odmah, počinje ići jako na živce... Zato, prije nego što se odlučite na tu taktiku, pokušajte zamisliti da netko to vama radi. To sigurno ne želite, zar ne?

3. "Brak je kruna naše ljubavi"
Ama ljudi, odrastite! Brak je tek početak, nikako happy end. Ježim se od te izjave. Nije istina da nisam romantična, to mogu potvrditi svi koji me "u živo" poznaju. Ali biti romantičan ne znači biti naivan. Ljubav nije nešto što postoji samo po sebi, po inerciji... Ako ne želimo da se s vremenom ugasi, moramo stalno održavati i razvijati nježnost, razumijevanje, poštovanje i druge vrijednosti na kojima se ona temelji. Partner vas nije dužan voljeti zato jer je potpisao papir i ako aktivno ne njegujete vaš odnos, bit ćete ubrzo neugodno iznenađeni hladnoćom odnosa. Brzo će vam ta kruna spasti sa glave kada krenu prve prave krize. A ničiji život nije idealan niti nedodirljiv od problema, nekome većih, nekome manjih. Spustite napokon brak na zemlju, rađe ga nazovite sidrom, pa makar i zahrđalim (ali dovoljno teškim da izdrži nedaće) nego krunom.

4. "Brak je samo papir"

Ovo sam možda trebala staviti na početak. Ne znam zašto nisam, ali sad nemam volje mijenjati redne brojeve. Ovo je najveći (oprostite mi) piece of shit koji netko može izjaviti. Brak je daleko više od papira, samo što mnogi danas ne vide dalje od tog papira. U tome i jest problem. Brak je početak stvaranja obitelji - mame, tate, djece, unučadi... Ako tog cilja nema, onda zaista ne vidim potrebu za sklapanjem braka u današnje vrijeme. Financije se mogu riješiti i predbračnim ugovorom, a postoji i zakonom određeno vrijeme nakon kojeg partneri u divljem braku dobiju svoja prava. Ali ako brak ima taj cilj, onda je žalosno da se u njemu ne vidi dalje od potpisa na vjenčanom listu. Ulazeći u brak preuzimamo odgovornost za obitelj i naši interesi postaju dio zajedničkih interesa, a osobito interesa djece. Krajnje je neozbiljno, neodgovorno, bezobzirno i sebično o tome ne razmišljati prije sklapanja braka. Djeca imaju pravo na oba roditelja i na miran dom, a na nama je da prije sklapanja braka razmislimo možemo li im to doista i pružiti. Ako u brak stupamo naivno vjerujući u nedodirljivu ljubav na prvi pogled, ako idealiziramo partnera i ne dozvoljavamo mu pravo na pogreške, ako imamo nerazjašnjene odnose sa pratnerom ili mislimo da će se s vremenom (i uz naš utjecaj) pretvoriti u partnera kakvog si želimo, ako već u startu imamo računicu da ćemo se rastati ako baš nikako neće ići, to nije pravedno prema djeci. Zaletavanje u brak vodi u sigurnu propast. Imam osjećaj da bi se danas trebala u većem broju otvarati predbračna savjetovališta nego bračna jer ljudi blage veze nemaju što je brak.

5. "Nikad se više neću zaljubiti."
E ovaj dio ovisi o našem libidu. Da, ima ljudi koji se doista ne zaljubljuju često ili se zaljube samo jednom u životu. Ali za one koji su u seksualnom smislu razigraniji, kojima je libido u nebesima trebali bi o ovoj temi šutjeti. A oni čiji partner ima takav libido moraju biti spremni na činjenicu da će on/ona još puno puta u životu iskusiti leptiriće. O vjernosti i poštovanju ovisit će hoće li i odlepršati za tim leptirićima. Ali da se neće ponovno zaljubiti, tome se ne nadajte. Tu jako često nastanu nepremostive krize, osobito ako ljudi na to nisu spremni ili su ljubomorni. Ili ako poistovjećuju zaljubljenost i ljubav. Ljubav je nadgradnja, širi pojam. Ona nije tako iskričava, lepršava, žestoka već je najčešće kao mirna, ugodna i pucketava vatrica u kaminu kraj koje je uvijek opuštajuće sjesti i uživati u tišini. A ovi povremeni požari često sezonski planu i brzo se ugase. Izazovu puno buke, gužve, ponekad ugroze i kuće. Ali čak i kad naprave pustoš, nakon nekog vremena na tom mjestu ponovno počinje nicati zelenilo. Novo, drugačije, ali s vremenom postane jednako gusto i lijepo.

Za kraj želim još dodati par sitnica, o tome što sam imala prilike naučiti iz iskustva mojih roditelja. Naučila sam da se vrlo teške životne krize mogu nadvladati iako se brak nikada neće vratiti u isto stanje u kojem je bio prije krize. Iako je nastavak takvog braka drugačiji, to ne znači da je manje vrijedan od onakvog kakav je bio u početku. Naučila sam da nije istina da su djeca spremna prihvatiti rastavu roditelja – mogu je donekle razumom objasniti, ali tjeskoba ostaje (naravno, isključujem zlostavljanja, alkoholizam i slične ekstreme, to je priča za sebe). Naučila sam da svađe mogu biti jako teške, da mogu pasti ružne riječi, ali da je strpljenjem, razumijevanjem i oprostom moguće te svađe ostaviti u prošlosti i nastaviti zajednički dalje. Naučila sam da se djeca tijekom takvih svađa uvijek nadaju da će se roditelji pomiriti, a ne rastati, čak i ako te svađe dugo traju. Naprotiv, djeca se rastave roditelja boje. Naučila sam da djeca trebaju ljubav oba roditelja, a ne samo jednog. Postoje faze u kojima nam više treba mama ili tata, ali uvijek želimo u svojoj bilizini imati oba roditelja. A nešto sam naučila i od svoje bake i dede. Ljetovali smo u Lošinju i jednom sam spavala sa njima u istoj sobi. Baka je spavala na jednom krevetu, a deda na drugom. Oboje su bili stariji od 80. godina. Ja sam spavala na madracu na podu i rano sam se probudila ali nisam ustajala. U jednom trenu vidjela sam kako je baka pružila ruku, tiho pozvala dedu, a on ju je sa drugog kreveta primio. I tako su ležali neko vrijeme u tišini, svaki na svom krevetu, držeći se za ruke. I nakon svega toga se pitam – jesu li sve to doista mogla naučiti djeca rastavljenih roditelja? Mogu li i oni vjerovati u održivost braka i njegov smisao, osjetiti ljepotu bonace koja nastaje nakon bure života? Imaju li uopće razloga vjerovati u zajedištvo muškarca i žene koje se ne temelji samo na zaljubljenosti i seksu? Mogu li naučiti razlikovati što je to ljubav, a što zaljubljenost?

Zato, ne trošite na skupocjene dijamantne zaručničke prstene, limuzine i ne pravite fešte za 500 ljudi ako ne vjerujete u održivost braka. Ako još niste spremni, rađe uživajte u romantici veze, razmislite, razgovarajte sa partnerom. Pustite vremenu da učini svoje, dozvolite partneru da pokaže svoju ljudskost i nesavršenost, pa tada odlučite možete li ga voljeti i takvog – neobrijanog, debelu i punu celulita, nervoznog, pijanog, iscrpljenu, aseksualnu, depresivnu, bez volje za druženjem i izlascima... Ne nadajte se da će vam kreme sa liposomima vječno pomagati u pomlađivanju kože, da će vas odlasci u teretane ili na aerobike sačuvati od zuba vremena i stresa kojeg nosi borba za opstanak, da ćete zauvijek zadržati mladenačku vedrinu i bezbrižnost, seksualnu požudu. Život nije lagan niti pojedincu, a kamoli paru i obitelji gdje uvijek postoje različitosti koje je potrebno neprestano usklađivati.

Po onoj staroj – bolje je spriječiti nego liječiti - ako već niste nakon najljepšeg dana u životu potonuli u najveću životnu depresiju, počnite već jednom razmišljati prije nego skočite. A ako već skačete bez razmišljanja, onda skačite sami, a ne sa djecom. Oni to ne zaslužuju.

Kako sam našla svog Kineza

14.05.2008.

Danas mi je bio očajan dan. Napokon sam mužu rekla koja su moja očekivanja vezana uz bližu budućnost i naravno da smo oboje od povišenih frekvencija glasa dobili fleke. Ali barem smo iskopali neke stvari koje nisu trebale biti potisnute... To je na neki, ponekad mi se čini, bizaran način dobra strana našeg braka. Rijetko se pokefamo, ali onda stvarno izravnamo tlo tako da ne ostane neravnina...

I onda se dogodilo nešto što u svom vokabularu nazivam malim, dnevnim čudom. Za to moram ponoviti jednu svoju davnu priču o Tai Chiju. Išla sam prije otprilike tri, četiri godine na treninge u Makronovu. Vodio ih je Kinez Hao. Ne samo da me oduševio Tai Chi kao takav, već me oduševio i moj učitelj. Tada je jedva govorio hrvatski, tek toliko da smo se nekako uspjeli sporazumijeti. Gotovo ništa o njemu nismo znali dok nije došla prevoditeljica. Ispostavilo se da ima završen fakultet i akademiju borilačkih vještina, a najviše me iznenadilo što nimalo nije imao liberalne stavove po pitanju liječenja energijom. Naprotiv, uvjeren je da se energija ne može prenositi s jednog čovjeka na drugog. Ukratko, baš to mi je bilo potrebno. S obzirom da sama slijedim neki svoj put, nije mi trebalo da mi netko pokuša utjecati na stavove. Čak nije sugerirao ni način meditacije već je tvrdio da svatko nađe svoj način opuštanja, a važno je samo da pri tome isključi misli. A baš ta tišina u glavi mi je bila neophodna... I upravo to sam u Makronovi pronašla. Čarobna kombinacija nevjerojatnog sustava vježbi, meditacije u pokretu i tišine. Znalo se dogoditi da potpuno bez volje (a jednom i u potpuno rastresenom stanju) dođem na trening, na kraju kojeg sam se osjećala u potpunosti rasterećeno i gotovo euforično. No, eto, slijed događaja me odvojio od Tai Chija. Tada sam i prvi put zatrudnila, Hao je napustio Makronovu, ja sam izgubila trudnoću, zatim drugu, pa treću i eto, stigao je Mihovil u naš život. No, nikako si nisam mogla oprostiti što nisam potražila svog Kineza. Tu i tamo sam čula gdje ima treninge, ali nisu bili u terminima koji bi mi odgovarali... Posljednja informacija koju sam dobila od cure koja je vježbala u toj grupi, bila je da su treninzi negdje blizu našeg kvarta. Imam već godinama Haov broj u mobitelu, ali bilo mi je blesavo nazvati ga. Prije svega, bila sam sigurna da me se ne sjeća, a i jako je loše govorio hrvatski, pa sam se bojala da neću razumjeti ništa od onoga što mi kaže.

I tako je došao današnji posrani dan. Frustracije koje sam danima skupljala izletjele su u ružnoj gomili. "Udarila" sam ga gdje boli, "udario" je i on mene i bilo nam je žao. Već sam legla uz malog kako bih ga uspavala, kada je moj muž pomirdbenim tonom došao u sobu držeći u ruci novi broj National Geografica u kojem je tema broja Kina. Već pogađate čija je velika slika bila objavljena - moj Hao na treningu Tai Chija u centru Vinko Bek u Kušlanovoj! Pukla sam ko kokica, a muž me samo tiho pitao: "želiš ponovno ići na trenige?" Uspjela sam samo kimnuti glavom. Kad sam se malo sredila, sljedeći korak bio je saznati kada su treninzi i mogu li se uključiti. Nisam imala strpljenja čekati do sutra i odluka je pala - poslat ću mu poruku. Do sada je valjda naučio bar malo pisati, pa ako mi odgovori lako ću shvatiti iz konteksta. "Vidjela sam Vašu sliku u National Geograficu. Vjerojatno me se ne sjećate... blabla... Nadam se da se mogu uključiti u Vašu grupu...". Odgovor koji sam dobila bio je najljepši grbavi tekst koji sam ikad primila: "Fala ljepo i tebe pozdrav udorak i petak 19 sat u viko bek ima treniog". Ma ići ću na treniog sigurno! Ako bude sreće, ispunit će mi se i želja da vježbamo na otvorenom u parku.

Eto i male informacije za one koji ne znaju o čemu je riječ:

Tai

Tai Chi drevna je kineska energijska vještina koju karakteriziraju usporeni i stilizirani pokreti praćeni dubokim disanjem i svjesnim vođenjem energije. Donji dio tijela čvrsto je ukorijenjen, dok je gornji prozračan i mekan. Pokreti zrače snažnim osjećajem smirenosti i odaju tjelesnu harmoniju.

Vježbanjem se vraća gipkost zglobovima i kralježnici, uklanja bol u leđima i potiče uspravno držanje. Popravlja se tonus misića, razvija duboko disanje i djeluje smirujuće na živčani sustav i posljedice stresa. Također, povećava se koncentracija, razvija samosvijest, pročišćuje i stimulira rad unutarnjih organa, i razvija unutarnja snaga i stabilnost.


Mala dopuna tekstu: Tai Chi je zapravo nešto kao jaaako usporen karate. U vježbama se nastoji osvijestiti svaki, pa i najmanji pokret.

I za kraj, mali citat mog najdražeg Kineza među njih milijardu i pol: "Sve vam je u glavi! Sve! Sve tijelo može ako tu, tu (pokazuje na glavu) vjerujete!"


PS. LA Woman, samo zbog tebe sam napokon otvorila svoj blogovski mail: apstinent@net.hr. Jaaaaaaaavi seeeee! sretan

Molitva dokazano liječi

05.05.2008.

Evo ljudi, friško sa portala javno.com. Dokazali su u čemu je "štos" kod utjecaja molitve na zdravlje. Ateisti, tko vam je kriv kad ne znate pritisnuti prekidač za eliminaciju stresa. wink

RUSKI ZNANSTVENICI DOKAZALI
Molitva je put do izlječenja tijela i duše

Znanstvenici su dokazali da vjernik udubljen u molitvu potpuno isključuje moždanu koru, a to označava potpunu sigurnost i odsustvo stresa.

Ruski znanstvenici iz St. Petersburga napokon su materijalno dokazali da su čudesna izlječenja povezana s duhovnošću istinita te su otkrili mnoge tjelesne i duševne promjene koje čovjek može doživjeti u trenutku molitve ili vjerskog obreda.

- Molitva je snažan lijek te ne samo da regulira sve procese u ljudskom organizmu, nego i obnavlja uništenu strukturu svijesti – tvrdi Valery Slezin, direktor Laboratorija za neuropsihofiziologiju na Institutu za istraživanje i razvoj psihoneurologije u St. Petersburgu.

Redovnik koji moli potiskuje stres

Profesor Slezin uspio je izmjeriti moć molitve te je ustanovio da redovnik koji moli potpuno isključuje moždanu koru što je zabilježeno još jedino kod djece do tri mjeseca koja su sigurna u blizini svoje majke. Kako ljudi rastu, osjećaj sigurnosti se sve više smanjuje, a povećava se moždana aktivnost. Aktivnost se smanjuje jedino tijekom dubokog sna i molitve, a to dobro utječe na ljude.

Većina bolesti uzrokovana je negativnim situacijama i problemima koji tište naš um. Ti se problemi tijekom molitve povlače ili čak potpuno nestaju. Znanstvenici su dokazali da se nakon mise i drugih vjerskih obreda normalizira krvni tlak i druge vrijednosti izmjerene u krvi.

Dokazano je i da zvuk zvona ubija viruse, a i da sveta voda mijenja svoja svojstva izlječenja ovisno o stupnju vjerovanja vjernika.

Pa sada neka netko kaže da nema znanstvenog dokaza za postojanje Boga.

Objavljeno: 03.05.2008. u 14:42h
izvor: http://www.javno.com

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.