Kako preživjeti tri rana spontana pobačaja...
Nemam pravi naslov za ovu priču... Inače, napisana je za jednu drugu svrhu, nije objavljena, a izuzetno mi je stalo da je se negdje može pročitati. Oni malobrojni koji su me čitali od početka znaju da sam izgubila tri rane trudnoće. Iako plodića nije ni bilo (za jednu trudnoću možda i jest), takav stres se izuzetno teško podnosi, o isplakanim suzama da i ne govorim. Pa evo naše priče, priče roditelja koji su tri puta izgubili, a danas imaju dvoje prekrasne, zdrave djece :)
"Neke je priče teško ispričati, posebice one koje zalaze duboko u ljudsku intimu, a takva je i naša. No, s druge strane, one naprosto moraju vidjeti svjetlo dana kako bi vratile nadu i optimizam onima koji su pokleknuli pod udarcima sudbine. I mi smo prije šest godina bili na koljenima nakon gubitka treće trudnoće zaredom, nemoćni u borbi protiv neprijatelja koji nema ni lica ni imena. Nikada nismo otkrili zašto su čak tri trudnoće završile u ranom stadiju s dijagnozama „missed abortus“ ili „blighted ovum“, od čega su me prva dva puta kiretirali jer tijelo naprosto nije htjelo samo obaviti čišćenje.
Kad s tolikim žarom priželjkujete dijete, a u vašoj se utrobi Život naprosto odbija ugnijezditi, teško vam je prihvatiti da se to događa bez ikakva objašnjenja. U našim obiteljima s obje strane nikada nije bilo teškoća; djeca su dolazila „po narudžbi“, tek ponekad s malo većim vremenskim odmakom. Genetske nepodudarnosti također nije bilo, a naši nalazi nisu dali naslutiti ikakav opravdan razlog za neplodnost. Stoga ne čudi da zapravo nismo ni brinuli do prve trudnoće, u proljeće 2004. godine.
- Trudna sam! – vrisnula sam kad se na testu za rano otkrivanje trudnoće pojavio veliki, debeli plus, a ubrzo sam sretnu vijest euforično razglasila svima, ne obazirući se na oprezno mi priopćena upozorenja o kritičnih prvih 12 tjedana. Kad su moje mama i sestra ostale trudne, one su i rodile, zašto bi sa mnom bilo drugačije? Trudna sam i to je to. Iako sam osjetila da moj dugogodišnji ginekolog nije sasvim zadovoljan nalazom razne betaHCG-a (hormon trudnoće) u krvi te nalazom ultrazvuka (oboje su ipak trebali biti veći), nisam brinula sve do drugog pregleda na kojem su se, umjesto očekivane srčane aktivnosti, ultrazvukom mogle vidjeti samo dvije nepravilne i prazne gestacijske vrećice – laički objašnjeno, bile su spremne dvije „torbice“ u kojima su se već trebali početi razvijati blizanci, no od njih nije bilo ni traga ni glasa.
Moj svijet se ubrzo srušio kad su svi nalazi pokazali da trudnoće više nema te je preporučena kiretaža kako bi se izbjegle eventualne komplikacije ako ne dođe do spontanog krvarenja. Praznina koja nakon izgubljene trudnoće ostaje u srcu, s ničime se ne može usporediti. Dok su me u polusvijesti kiretirali omamljenu takozvanim apaurinskim koktelom, sjećam se da sam samo ponavljala: „Molim vas, nemojte me ozlijediti, ne želim ostati sterilna, želim imati djecu...“ Naime, znala sam da je neplodnost nakon kiretaže moguća, iako vrlo rijetko.
Uslijedili su dani puni tjeskobe, ponekad i gorčine pri pogledu na sretne trudnice u prolazu, a roditelje male djece izbjegavala sam na svaki mogući način jer naprosto nisam mogla „probaviti“ njihovu sreću. Najteže su mi padali pokušaji tješenja mojih najbližih jedinim riječima koje su znali: „vidjet ćeš jednog dana, sve će doći na svoje, zaboravit ćeš...“. Od svih tih neuspješno utješnih priča, samo mi je jedna ostala u sjećanju, a to je bila majčina uspomena na razgovor s mudrom bakom moga oca. Mama je bila žalosna jer je ocu i njoj također trebalo vremena da ostvare trudnoću, a baka joj je tada s osmjehom rekla: „Dijete drago, treba vremena da tvornica proradi, ali kad jednom proradi, tada teško staje...“. Žene su nekada naprosto znale da tijelu često treba vremena da se pripremi na novi život i za to nisu tražile objašnjenje, prihvatile su proces zdravo za gotovo. Znalo se događati i da redovita mjesečnica jako zakasni, mjesec, pa čak i dva, a onda bi se umjesto trbuščića pojavilo obilno krvarenje. U to vrijeme nije bilo testova za rano otkrivanje trudnoće, niti ultrazvuka, pa se tako u medicini (a posebice u narodu) dugo nije ni znalo za blighted ovum ili missed abortus.
Moj je racionalan um prihvatio tako logično i prirodno objašnjenje, ali sa srcem je bilo daleko teže. Pokušavala sam loviti plodne dane, mjerila sam temperaturu u potrazi za ovulacijom, tražila savjete i hrabrila se na Rodinom i sličnim forumima. Nakon godinu dana napokon se pojavio još jedan plus, no trebam li prepričavati da je uslijedilo još jedno razočaranje? Ovoga puta ulovili smo sjenu malenog plodića koji je stao u razvoju, takav zastoj nazivaju missed abortus za razliku od blighted ovuma gdje su gestacijske vrećice prazne, odnosno u njima nema ploda. Neovisno o dijagnozi, u oba slučaja riječ je o ranom spontanom pobačaju. Ponovno hladna soba u Petrovoj i kiretaža, opori vonj sukrvice i bol u duši gora od one koja je probadala tijelo. Osjećala sam se kao da su mi sa tim ostacima iz maternice izgrebli i srce.
Nisam bila sigurna hoću li ikada moći dalje, počeli smo razgovarati i o posvajanju.
- Naša kuća neće ostati bez dječjeg smijeha – izgovorio je moj muž rečenicu koju mu nikada nisam zaboravila. Bila je melem na moju ranu, znala sam da i on želi dijete kojem će dati svoje srce, pa makar ne bilo od naših tijela, ali će imati svu našu ljubav.
Prošla je još jedna godina, bližio se Dan zaljubljenih 2006. godine. Treći plus nismo dočekali s euforijom, već jezom, a naši su se strahovi obistinili na samo Valentinovo kad sam spontano prokrvarila. „Barem me Petrova više neće vidjeti“, razmišljala sam ogorčeno, ali u meni više nije bilo suza, samo golemi bijes, ljutnja na život, na Boga, na sve koji ne žele djecu, a s lakoćom ostanu u drugom stanju, na sebe koja strepim nad svakim plodnim danom i grozničavo kupujem testove za trudnoću. Toga sam dana odlučila izlaziti, zabavljati se, otjerati od sebe svaku misao o ovulaciji. Rekli su mi da se opustim, da bebe dolaze na svijet kada to žele i kad ih najmanje očekujemo. Pa neka me život iznenadi, proklet bio!
Na taj sam trenutak čekala svega mjesec i pol. U travnju me je ginekolog ostavio samu u sobi s ultrazvukom na kojem je kuckalo maleno srce u razvoju, a ja nisam mogla prestati plakati od sreće. U siječnju 2007. godine rodila sam prekrasnog, zdravog dječaka, a u lipnju 2010. godine postali smo i presretni roditelji preslatke, ratoborne, tvrdoglave djevojčice. Obje trudnoće bile su školske, a porodi su prošli bez komplikacija. Naša djeca nose i prikladna imena, Mihovil i Gabrijela te su doista naši arkanđeli. Od njihova rođenja do danas zidovi naše kuće tresu se od smijeha (naravno, i od suza, vikanja te svih dodataka koji prate svaku normalnu obitelj).
Iako je moja tvornica proradila, Rafaela ili Rafaelu ipak ne prizivamo, takva su vremena, no priznali smo Životu da je konačna odluka u Njegovim, a ne našim rukama! Nadu stoga nikada nemojte izgubiti."
22.04.2012. u 05:15 sati | 0 Komentara | Print | Link | Na vrh
Jeste li se ikada zahvalili svome tijelu?
Ne znam kako sam ni zašto dospjela na mailing listu Milene Dobrote koja se bavi EFT terapijom (koga zanima može skoknuti na njezin blog www.eftterapija.blogspot.com), a to zapravo nije ni važno. Ono što me ponukalo da ponovno odvojim malo vremena za pisanje jest njezin zapis na blogu iz 2008 godine Pismo mojem tijelu. Naime, kako to već biva u mojem svijetu u kojem već godinama ne postoje slučajnosti - jednoga sam dana naprosto prestala vjerovati u njih s istom lakoćom s kojom sam prije dvije godine prestala i pušiti - taj se zapis poklopio s mojim nedavnim razmišljanjima te ih samo potvrdio.
Otkako sam odbacila cigarete, stvorila sam drugu nezdravu naviku, a ta je da sve probleme rješavam otvarajući frižider, odlazeći u pekaru, pred policu sa slatkišima u dućanima i slično, već ovisno o tome što mi je bliže i jednostavnije. Uz uobičajene poslove oko djece, nesanicu, noćni rad i noćne obroke, sekirancije većeg i manjeg intenziteta, nesretni rezultat tog procesa morala je biti kilaža kakvu sam u životu imala samo u trudnoći; čak sam i nakon svakog poroda bila lakša... Nikada se nisam osobito opterećivala izgledom, no sad je prekardašilo svaku mjeru. Nema više hlača u koje bih stala bez stezanja, sve majice su se "neobično skupile u pranju", pa čak i nekadašnji veći džemperi, a ja se definitivno ne osjećam dobro u svojoj koži koja postaje sve više rastezljiva.
Nakon što sam prošla fazu očajavanja i plakanja nad žalosnom sudbinom (uz nezaobilaznu utjehu čokoladicama, Nutellom, palačinkama s pekmezom....), skretanja pogleda od nepoznatog i nakaradnog golog tijela u ogledalu te gadljivih uvreda na račun sebe same i svojih navika, pojavila se jednog dana nenadano misao tako jasna i logična da je nisam mogla ignorirati - pa kako mi se to moglo dogoditi? Ne kilaža, već taj destruktivan stav koji nemam čak niti prema onima koji mi se ne sviđaju... Postoji li itko normalan tko podnosi tuđu mržnju i gađenje bez posljedica? Mogu li ljudi koje izoliramo iz društva, po kojima pljujemo i/ili se odnosimo prema njima bez poštovanja, sa zgražanjem, postati zbog toga bolji i sretniji...?
Ne samo da sam sama prema sebi lansirala golemu količinu negativne energije već sam učinila ogromnu nepravdu. Kako možeš mrziti nekoga tko je tebi i drugima učinio toliko dobra? Moju su utrobu dva puta nasilno otvarali kiretirajući me nakon ranih spontanih pobačaja, potom je uspješno nosila dvoje djece, u međuvremenu su je i hitno operirali vadeći žučnjak pun manjih kamenaca. Moje obješene grudi imaju iza sebe ukupno četiri godine vrlo uspješnog dojenja, djeca su bila zdrava i zaštićena odličnim imunitetom. Noge stenju pod teretom jer svakodnevno na njima satima nosim petnaest do dvadeset kila "žive vage", a o tome koliko kilometara općenito prohodam obavljajući razne poslove da i ne govorim. To cijelo tijelo je preuzelo dobar dio psihičkih opterećenja i pomagalo mi, na jedini način na koji je znalo, da ne puknem po šavovima. A ja ga mrzim, gadi mi se, ne mogu ga niti pogledati umjesto da mu kažem hvala. Tako ljudski, tako primitivno i tako žalosno.
Često se govori kako treba voljeti sebe, no rijetko se govori zašto. Najčešći argument je "volite sebe jer u protivnom nećete moći voljeti druge". Potom se mogu čuti komentari o sebičnosti i sličnim glupostima. Jer to nisu ništa drugo nego gluposti - vi morate razviti zdravi odnos sa samim sobom zbog sebe samih, a to nema veze sa drugima. Taj odnos je sam po sebi jednako važan kao i ostali društveni odnosi koje razvijamo, pa ga ne treba vezivati uz nešto drugo da bi dobio na težini.
Osnovni problem u današnje vrijeme je manjak poštovanja i zahvalnosti - takvo je ozračje u svijetu u kojem živimo, pa je prirodno da takav stav razvijemo i prema sebi. Danas stari ljudi nisu mudri ili zaslužni, već ružni i suvišni. Starenje je bolest protiv koje se borimo čitavim arsenalom kozmetičkih proizvoda, tretmana i medicinskih zahvata. Čak su i bore koje nastaju od smijeha (oko očiju) odvratne?! No, ako i volimo druge, tako često ne volimo sebe - umjesto da budemo zahvalni na onome što je na nama dobro, što smo dobroga napravili i platili mladalačkim izgledom, zdušno kritiziramo sve ono što ne valja. I po kojoj čarobnoj formuli, po kojoj dijeti ili uz koji to proizvod bismo trebali postati (i ostati!) prirodno lijepi i zdravi? Kako uopće možemo očekivati uspješni (dakle trajni) gubitak kilograma ako sami sebe omalovažavamo i blokiramo se mržnjom?
Danas je idealan dan za početak "dijete". Danas iskreno i od srca zahvaljujem svojem tijelu na svemu što je dalo i što jest, na zdravlju i odličnoj kondiciji koji ga još uvijek služe, na tome što sjajno podnosi povremene teške i ružne vibracije koje šalje uznemireno srce. Svakodnevno ću učiniti barem jednu lijepu stvar za svoje tijelo i barem jednom reći hvala, ako zbog ničeg drugog, tada zbog činjenice da je uspješno preživjelo još jedan dan.
18.04.2012. u 10:42 sati | 2 Komentara | Print | Link | Na vrh
Kako je Werbeck pjevanje preokrenulo moj život
Otkako sam rodila, u mom životu nema prevelikih promjena. Dobro, nije baš da nema, a bome nisu niti male s obzirom na to da se moj pogled na svijet u potpunosti promijenio o čemu sam davno pisala. No, ipak, nešto se dogodilo što nema veze s djecom, nešto što je vezano isključivo i samo uz moj osobni život i rast (mislim na onaj čisti "ja" koji nije ni žena, ni majka, ni ljubavnica niti bilo što drugo osim svoja za sebe)...
Istini za volju, priča jest počela u vrtiću, neobaveznim razgovorom s Franovim tatom (Fran je najbolji Mihovilov prijatelj) i pozivom na Franov rođendan. Znala sam da je čovjek psiholog, ljubazan i miran čovjek i tu su moje zanimanje i svaki interes za njega stali. I Franova mama mi je bila jako simpatična, znale smo si lijepo popričati o raznim temama vezanim uz klince, posebno uz one male jer imaju i mlađeg sina, a meni je Gabrijela taman postajala neukrotivo aktivna... Dakle, bilo je to jedno sasvim uobičajeno "vrtićko poznanstvo" koje nije obećavalo baš ništa više od toga, a oni su bili bračni par kakvih smo dotad već poznavali na desetke i s njima vodili uobičajenu konverzaciju "dobar dan, kako ste, jeste li svi zdravi...".
Franov rođendan bio je jedan od prvih na koje smo bili pozvani i vjerojatno ni tada ne bih ni na što obratila pažnju da se nismo našli u malenoj dvorani uređenoj u potkrovlju privatne kuće na Horvatovcu. "Što će im pobogu dvorana?!" pitala sam potiho Josipa dok je gomilica klinaca uokolo jurcala i stvarala nemoguću buku. Nisam odoljela znatiželji i odlučila sam se o tome raspitati. Mare mi je tada spomenula da ovdje njezin muž radi, da tu prima klijente, uspjela sam shvatiti da je riječ o nekakvoj glazbenoj terapiji, a tog je trena taj čovjek postao predmetom moje profesionalne znatiželje. Ipak sam pisala o temama vezanim uz zdravlje, pri čemu mi je glazbena terapija već dugo neodoljivo primamljiva. Volim pjevati, bilo me je po raznim zborovima u djetinjstvu i mladosti, a kod kuće sam svoje frustracije, tuge i razne druge loše osjećaje već dugo "liječila" tako što bih raspalila do daske pjesme koje bi me dirale u dušu... A sad sam napokon našla, i to igrom slučaja, glazbenog terapeuta u Hrvatskoj. Moram priznati da mi se i dalje to činilo kao nešto simpatično, raspjevano, ali ni po čemu drugom posebno i bila sam uvjerena da glazbena terapija, kakva god bila, može biti jednako učinkovita kod kuće u vlastitoj režiji, kao i u društvu nekakvog terapeuta, ovisno o tome koliko vam je potrebna sugestija, a koliko možete sami sebe u nešto uvjeriti....
Baldo (da nisam saznala za njegov posao, tko zna bih li ga ikada pitala za ime, tata Mikulić bi mi bilo sasvim dovoljno) je rado pristao razgovarati o svom poslu, ispričao mi na brzaka o školovanju u Finskoj, svom radu u inozemstvu (op. a. gdje je poznatiji nego kod nas) dao mi je nekakav letak i rekao da će uskoro biti seminar u Zagrebu te da svakako dođem, a da se možemo i ovako naći i razgovarati, najbolje kad neće biti djece u blizini... Werbeck pjevanje, razvijeno kao tehnika pjevanja, a potom i terapija, počelo se polako uvlačiti u moj um. Zabava za lakovjerne, utjeha žalosnima ili ima nekog sadržaja u svemu tome?
(fotka snimljena za reportažu u časopisu "Doktor u kući", na slici je Saša Đukić)
Ne mogu sasvim opisati što se dalje događalo. Kad o svemu razmišljam i dalje mi se čini kao da sam začarana i nisam sasvim sigurna što se sa mnom događa. Osim seminara, ubrzo smo počeli i sa privatnim satovima pjevanja, pridružila sam se i njegovom malom zboru... Emocionalni kaos (ne u negativnom smislu već onako pozitivan, potreban) također je umom nedodirljiv, pa ga ne mogu niti objaviti na blogu :). Bilo kako bilo, nisam bila spremna na ove promjene, no kad su se počele događati, objeručke sam ih prihvatila. Recimo to ukratko ovako - cijela ova priča počela je prije nepunih pet mjeseci, a osobno imam osjećaj da je oduvijek ovdje. Iz toga se izrodio članak na portalu Naturala.hr "U potrazi za izgubljenim glasom" kojeg sam potpisala pseudonimom, te mi je objavljen i tekst u "Doktoru u kući". U članku na Naturali uspjela sam najbliže dočarati kako je sve počelo i što je točno "Škola za otkrivanje glasa", odnosno Werbeck pjevanje.
Sa Baldom sam se upustila i u nekakvu poslovnu suradnju iako me to nije tražio, naprosto se počelo odvijati spontano, po inerciji, dok istovremeno sve dublje kopam po svojoj duši i napokon čistim sve što je predugo bilo zanemareno. Upravo je u tijeku još jedan seminar na Horvatovcu 92 u kojem beskrajno uživam. S druge strane, naše se prijateljstvo u međuvremenu produbilo - ipak je on s Pelješca, Mare je također iz Dalmacije, moj muž iz Makarske, kao i Baldov vjenčani kum... Dakle, ljubav prema moru nam je čvrsta poveznica, vjerojatno ćemo se i ondje družiti na ljeto, a nadam se i pjevati. Nažalost, zbog djece sigurno neću moći sudjelovati na ljetnom seminaru u Orebiću, no ako ste u potrazi za malo drugačijim načinom ljetovanja kojeg sasvim sigurno nikada nećete zaboraviti, ovaj link toplo preporučujem: ljetni seminari Werbeck pjevanja. Na istim stranicama (www.orpheus.hr) postoji i raspored događanja, ako je netko zainteresiran...
U svakom slučaju, želim vam srce ispunjeno pjesmom i dušu punu stihova...
25.02.2012. u 04:40 sati | 10 Komentara | Print | Link | Na vrh
Sretno mi Valentinovo!
Dugo nisam pisala, čini mi se godinama ili su one barem proletjele u mojoj glavi... Razmišljala sam ovih dana o tome kako je blog pratio moj život na njegovom najaktivnijem dijelu u kojem se dogodilo mnoštvo sudbonosnih događaja - moja konačna odluka o novinarstvu kao doživotnom zanimanju, vjenčanje, trudnoće, rođenje djece... Sad je čak i moj dugogodišnji nickname dobio smisao - naime, počela sam davnih dana pisati blog kako bi mi to olakšalo prestanak pušenja. Tijekom godina sam doista bacila cigarete, nisam zapalila više od dvije godine te sad komotno mogu reći da sam doslovno bivša apstinentica. :)
Pa kad sam već marljivo opisivala sve te značajne životne avanture, eto da zabilježim i ove trenutke. Jučer je, nakon četiri godine "ljubavi", napokon pukla i moja veza s EPH gdje je u tijeku "reorganizacija", a istovremeno sam pozvana na razgovor za novi posao. U tom jednom nevjerojatnom danu dogodila su se preklapanja zbog kojih sam se osjećala kao gledatelj nekog jako čudnog, artističkog filma. Ujutro režim na direktora (koji mi ionako nikada nije ništa značio zbog one moje ljubljene kategorije "stalni honorarac", pa mi je bio i ostao nitko i ništa u životu), bacam sve sa stola u smeće, praznim računalo i kupim krpice sretna što je mučenje napokon gotovo, a samo tri sata kasnije zove me direktorica jedne firme na razgovor za urednički posao kojeg sam potajice priželjkivala (naravno, još uvijek mu se nadam, točno u podne ću znati više detalja).
U svemu tome posljednjih je mjeseci snažno na djelu u punom sjaju zakon privlačenja o kojem sam već pisala... Detalji su previše osobni da bih izlazila s njima u javnost, osim ovih spomenutih situacija s poslom - zaista sam žarko htjela hitno vađenje iz EPH i priliku za nešto novo, drugačije, ali se nisam usuđivala samoinicijativno otići u nepoznato bez posla jer sam ipak odgovorna za dvoje djece. No, sve što sam tražila počelo se ostvarivati takvom brzinom da sam bez trunke sumnje uzela na znanje kako treba biti jako oprezan sa željama jer se one itekako mogu ostvariti.
I sada igram tu neku čudnu životnu igru, oslobođena predrasuda o vlastitoj nemoći, svjesna da držim nekakve karte u rukama te ih trebam samo mudro iskoristiti... Po ne znam koji puta postavljam si pitanje što doista želim i gdje želim stići, pa da napokon formuliram molbu do kraja. Navrh jezika mi je, još samo malo...
A Valentinovo? Prije šest godina, na današnji datum, izgubila sam treću trudnoću zaredom, i o tome sam ovdje pisala. Isplakala sam dušu, odlučila da više ne mogu tako, pustila kontrolu nad kreiranjem Života Onome Gore te mjesec i pol kasnije ostala u drugom stanju sa Mihovilom. Pa eto, šest godina kasnije imam prekrasnog petogodišnjaka kakvog nisam mogla zamisliti niti u najluđim snovima, imam jako željenu kćer, ratobornu i slatku, izgubila sam posao, ali suzama nema mjesta. Više mi ne treba niti mjesec dana kako bih odbacila od sebe ono što me opterećuje i nastavila dalje. Ne znam zašto žene pričaju o krizi srednjih godina kad je samopouzdanje u 37.-oj nemjerljivo s izgubljenim lutanjima mlade djevojke. Prekrasno je biti ostvarena žena, zaista. Sretno mi Valentinovo, volim samu sebe. 
Poklanjam si pjesmu, najdražu...
14.02.2012. u 04:26 sati | 2 Komentara | Print | Link | Na vrh
Gostovali smo u Dnevniku NoveTV
U manjku slobodnog vremena za pisanje, eto malo slike i zvuka iz mog obiteljskog kutka - naravno, hvalim se djecom, a ne troškovima. Jelenini savjeti za uštedu možda će nekome i dobro doći, pa će lakše podnjeti trošak ljetovanja... 
09.05.2011. u 04:30 sati | 5 Komentara | Print | Link | Na vrh
