Van Bod na putu prema zvijezdama
Update prethodnog posta - objavljen je moj interview s Vladimirom na portalu Naturala.hr. I očito je napisan dobro kad se već javila agencija koja se bavi umjetnicima zainteresirana za suradnju. Van Bod me vodi sa sobom na sastanak, ne želi prekid naše suradnje, odan je prijateljima, ali i suradnicima. Zbog toga ga, među ostalim, i volim, ali ne mogu mu biti manager u klasičnom smislu te riječi, ipak mi fali poznanstava u glazbenim krugovima. Nastavit ću i dalje pisati o njemu... Neka mi se samo stvori prilika za reportažu s njegovog koncerta održanog u prepunoj dvorani i nitko neće biti sretniji od mene.
Puno je još koraka do takvog događaja, tko zna hoće li se ostvariti prije mog jubilarnog 40. rođendana, ali već ga vidim kako u zanosu prebire po klaviru pred oduševljenom publikom, u savršenom skladu s Bornom i Juricom, mameći uzdahe i ovacije. A ja zadovoljno sjedim na nekom lijepom mjestu rezerviranom za počasne goste, uživam u pjesmama koje sam nebrojeno puta preslušavala i čije tekstove znam napamet do posljednjeg slova, a sjećanja mi se vraćaju u ovo vrijeme u kojem smo tek počeli zajedno sanjati... I sve si nešto mislim: dobro je, baš tako je trebalo biti...
Čudan je i čaroban taj svijet glazbe. Unatrag godinu dana pjevanje mi je otvorilo vrata za koja nisam ni znala da postoje i tek sada mogu shvatiti u čemu leži posebnost glazbenika. Moje područje su riječi i slova i to je planet za sebe kojeg već dugo istražujem, no kad u to upletu note... Otvara se svemir beskrajan, predivan, neopisivo privlačan, povlači te na vrelo stvaralaštva, do Njega osobno iz kojeg sve proizlazi i kojemu se vraća. Za mene više posve sigurno nema povratka...
Oznake: glazba, Vladimir Bodegrajac, Van Bod
12.12.2012. u 01:55 sati | 0 Komentara | Print | Link | Na vrh
Dobrodošli u svijet glazbe Van Boda
Bio je to dan kao i svaki drugi, počeo je jutarnjim gubljenjem vremena, ali i skupljanjem friških vijesti na Facebooku. Među prvima na redu bila je rodbina - sestra, brat, sestrične... Brat je ponovno objavio video nekog nepoznatog mi glazbenika, ali znam da ima ukusa, pa ajde, idem kliknuti, možda će mi se svidjeti.
Confession - Van Bod
I onda se dogodio taj trenutak kojeg nikada neću zaboraviti kao što se ne zaboravljaju ni strastvene ljubavi na prvi pogled. Uši su mi počeli milovati ispleteni nizovi tonova, blagih i nježnih, toplih i zanosnih, brišući vrijeme i prostor, mameći suze na oči. Nestajala sam u slatkoj melodiji i nježnom glasu čarobnjaka na klaviru. Tko je on? Što to slušam?! Grozničavo sam počela tražiti musical "Nubian Dancer" jer je pisalo u opisu da se skladba zove Confession i da pripada dotičnom mjuziklu. Nigdje ništa na youtubeu, takav musical ne postoji. Nastavila sam tražiti Van Bod i opet dobila skromne rezultate. Napokon je "mighty Google" riješio misterij te sam doznala da sam naletila na našeg kompozitora i pijanista Vladimira Bodegrajca. Naprosto nisam mogla vjerovati da takav čovjek može biti nezapažen. Dotična pjesma uspjela je postići tek nešto više od 1100 pregleda na Youtubeu, a ostale... 200, 300 pregleda, da ne povjeruješ! A jedna bolja od druge! Čitav dan puštala sam ponovno i ponovno listu svega što sam uspjela pronaći, a toga je bilo jako malo...
I ne bih ja bila ja da mi neki crv nije uporno govorio "javi mu se, javi mu se". U posljednje vrijeme imam pravi nagon da zahvaljujem ljudima koji su mi obogatili život prekrasnim trenucima. Pronašla sam njegov web, na njemu i broj mobitela... "Znam da zvuči čudno, ali želim Vam zahvaliti jer ste mi svojim pjesmama spasili dan..." Tako je nekako glasila rečenica koja će možda uči u našu zajedničku povijest jer - to je bio sms kojim je posijano sjeme naše suradnje. Naime, nisam mogla stati na tome, njegove pjesme i dalje su neumorno svirale u mojoj duši. Nisu mi davale mira ni sna. Kao zakleti mrzitelj šund glazbe kakva je doslovno preplavila naše prostore, naprosto nisam mogla dozvoliti da se ovakav umjetnik koprca nepoznat u virtualnim vodama.
Fun page na Facebooku bio je gotovo mrtav, barem mu tu mogu pomoći. Nekoliko dana kasnije poslala sam mu i mail s ponudom za suradnju koju nije mogao odbiti - odlučila sam mu pokloniti barem svoje vrijeme koje imam na raspolaganju za gubljenje na internetu, uz obećanje da ću učiniti sve kako bih omogućila da njegova glazba dođe do čim većeg broja slušatelja. Jer - on je poklon svijetu, melem za dušu, odmor za premoreni um... Želite li se uvjeriti u moje riječi, uživajte besplatno u playlisti njegovih pjesama na Reverbnation.com Naravno, pozvani ste i kliknuti like na njegov/naš fun page na Facebooku. Van Boda možete potražiti i na Twitteru, barem od danas.
A ja si sve nešto mislim... Nije li moj angažman u Orpheusu i pjevanje po Werbeck metodi pripremalo moj glas za njega? Nema slučajnosti u životu, tako nešto ne postoji...
Oznake: Vladimir Bodegrajac, Van Bod, glazba, Nubian Dancer
28.11.2012. u 12:30 sati | 2 Komentara | Print | Link | Na vrh
Ne, neću izbaciti TV iz kuće
Dugo, dugo ne pišem, a onda se jednog dana sjetim čemu služi blog...
Dakle, danas me spopada nekakav bijes, valjda PTSP izazvan vikendom i od kojeg ću se još dugo oporavljati, skupa sa svojim pacijentom (duga priča)... No, jučer mi je došao u ruke letak o štetnom utjecaju televizije na djecu. I svaki puta mi pukne film jer se ne mogu oteti dojmu da su takve stvari pisane za roditelje koji se ne znaju ili ne žele baviti s djecom. Najbolje da ih stavimo pod stakleno zvono, pa će biti zaštićeni.
E pa dragi moji promotori izbacivanja TV-a iz kuće, ovako stoje stvari:
1. Rodila sam oboje djece u 21. stoljeću i njihova je sadašnjost (a da ne govorim o budućnosti), htjela ja to ili ne (!), okruženje puno televizije, kompjutera i tehnologije kakvu osobno ne mogu ni zamisliti, čak ni u svojim najluđim snima.
2. Moja djeca vjerojatno neće živjeti na Velebitu, niti na Biokovu, a niti u bilo kojoj drugoj šumi, već u gradu i bit će poticana na školovanje, a ne na uzgoj ovaca (barem ne onaj "klasični", pastirski).
3. Bit će odgajana tako da vladaju tehnologijom, a ne da tehnologija vlada njima, a posebno ih neće odgajati (ne govorim o utjecaju, već odgoju, onome za što danas nekima služe knjige, a ne gledaju svoj život). To, naravno, među ostalim znači da od jutra do mraka PAŽLJIVO slušam apsolutno sve što mi dijete govori (makar mi išlo na živce njegovo zujanje), prevrćem s njime svaku temu (a posebice teme koje se odnose na igrice, crtiće i filmiće!) i nemam pravo čak niti na umor. Puna koncentracija i rad s djetetom, nije za kategoriju roditelja kojima je lakše sve to skupa izbaciti (osim djeteta), pa nek ga sustav kasnije uči kako da sve to koristi...
4. Ne serite mi o gubitku koncentracije i pažnje. Nagledala sam se i crtića i serija (jer sam, eto, pripadala generaciji kod koje je TV bio normalna pojava - samo se nije smio gledati iz prevelike blizine), a mašta mi i danas pretjerano radi (u djetinjstvu sam zbog toga imala i problema). Školovana sam i nisam glupa, iako mi je IQ vjerojatno niži od suprugovog, ali to, vjerovali ili ne, nema veze s televizijom. Sin mi je poznat po sposobnosti koncentracije, a o mašti da i ne govorim - ne da je bujna, već je pretjerano bujna. Ali zato ide na judo, po najmanje tri sata svakog dana (neovisno o poslu i umoru) šećem okolo s djecom i puno se družimo. Drugim riječima, cca. tri sata ukupno TV-a neće uništiti ni maštu ni koncentraciju vašeg djeteta, a ako postoje problemi, krivi ste vi, a ne tehnologija (samo što to ružno zvuči, nije za suvremene roditelje koji vole u svemu drugome tražiti krivca).
PS. Letak sam primila od osobe koju izuzetno volim i poštujem i znam kakav je njihov ukupni pristup odgoju. Uz takve roditelje će djeca sa i bez televizije biti itekako odgojena i normalna. Ovo što sam pisala odnosi se na kategoriju roditelja koji misle da je TV kriv za probleme kojima svi ostali vide uzrok osim njih samih... Nažalost.
02.10.2012. u 08:09 sati | 5 Komentara | Print | Link | Na vrh
Kako preživjeti tri rana spontana pobačaja...
Nemam pravi naslov za ovu priču... Inače, napisana je za jednu drugu svrhu, nije objavljena, a izuzetno mi je stalo da je se negdje može pročitati. Oni malobrojni koji su me čitali od početka znaju da sam izgubila tri rane trudnoće. Iako plodića nije ni bilo (za jednu trudnoću možda i jest), takav stres se izuzetno teško podnosi, o isplakanim suzama da i ne govorim. Pa evo naše priče, priče roditelja koji su tri puta izgubili, a danas imaju dvoje prekrasne, zdrave djece :)
"Neke je priče teško ispričati, posebice one koje zalaze duboko u ljudsku intimu, a takva je i naša. No, s druge strane, one naprosto moraju vidjeti svjetlo dana kako bi vratile nadu i optimizam onima koji su pokleknuli pod udarcima sudbine. I mi smo prije šest godina bili na koljenima nakon gubitka treće trudnoće zaredom, nemoćni u borbi protiv neprijatelja koji nema ni lica ni imena. Nikada nismo otkrili zašto su čak tri trudnoće završile u ranom stadiju s dijagnozama „missed abortus“ ili „blighted ovum“, od čega su me prva dva puta kiretirali jer tijelo naprosto nije htjelo samo obaviti čišćenje.
Kad s tolikim žarom priželjkujete dijete, a u vašoj se utrobi Život naprosto odbija ugnijezditi, teško vam je prihvatiti da se to događa bez ikakva objašnjenja. U našim obiteljima s obje strane nikada nije bilo teškoća; djeca su dolazila „po narudžbi“, tek ponekad s malo većim vremenskim odmakom. Genetske nepodudarnosti također nije bilo, a naši nalazi nisu dali naslutiti ikakav opravdan razlog za neplodnost. Stoga ne čudi da zapravo nismo ni brinuli do prve trudnoće, u proljeće 2004. godine.
- Trudna sam! – vrisnula sam kad se na testu za rano otkrivanje trudnoće pojavio veliki, debeli plus, a ubrzo sam sretnu vijest euforično razglasila svima, ne obazirući se na oprezno mi priopćena upozorenja o kritičnih prvih 12 tjedana. Kad su moje mama i sestra ostale trudne, one su i rodile, zašto bi sa mnom bilo drugačije? Trudna sam i to je to. Iako sam osjetila da moj dugogodišnji ginekolog nije sasvim zadovoljan nalazom razne betaHCG-a (hormon trudnoće) u krvi te nalazom ultrazvuka (oboje su ipak trebali biti veći), nisam brinula sve do drugog pregleda na kojem su se, umjesto očekivane srčane aktivnosti, ultrazvukom mogle vidjeti samo dvije nepravilne i prazne gestacijske vrećice – laički objašnjeno, bile su spremne dvije „torbice“ u kojima su se već trebali početi razvijati blizanci, no od njih nije bilo ni traga ni glasa.
Moj svijet se ubrzo srušio kad su svi nalazi pokazali da trudnoće više nema te je preporučena kiretaža kako bi se izbjegle eventualne komplikacije ako ne dođe do spontanog krvarenja. Praznina koja nakon izgubljene trudnoće ostaje u srcu, s ničime se ne može usporediti. Dok su me u polusvijesti kiretirali omamljenu takozvanim apaurinskim koktelom, sjećam se da sam samo ponavljala: „Molim vas, nemojte me ozlijediti, ne želim ostati sterilna, želim imati djecu...“ Naime, znala sam da je neplodnost nakon kiretaže moguća, iako vrlo rijetko.
Uslijedili su dani puni tjeskobe, ponekad i gorčine pri pogledu na sretne trudnice u prolazu, a roditelje male djece izbjegavala sam na svaki mogući način jer naprosto nisam mogla „probaviti“ njihovu sreću. Najteže su mi padali pokušaji tješenja mojih najbližih jedinim riječima koje su znali: „vidjet ćeš jednog dana, sve će doći na svoje, zaboravit ćeš...“. Od svih tih neuspješno utješnih priča, samo mi je jedna ostala u sjećanju, a to je bila majčina uspomena na razgovor s mudrom bakom moga oca. Mama je bila žalosna jer je ocu i njoj također trebalo vremena da ostvare trudnoću, a baka joj je tada s osmjehom rekla: „Dijete drago, treba vremena da tvornica proradi, ali kad jednom proradi, tada teško staje...“. Žene su nekada naprosto znale da tijelu često treba vremena da se pripremi na novi život i za to nisu tražile objašnjenje, prihvatile su proces zdravo za gotovo. Znalo se događati i da redovita mjesečnica jako zakasni, mjesec, pa čak i dva, a onda bi se umjesto trbuščića pojavilo obilno krvarenje. U to vrijeme nije bilo testova za rano otkrivanje trudnoće, niti ultrazvuka, pa se tako u medicini (a posebice u narodu) dugo nije ni znalo za blighted ovum ili missed abortus.
Moj je racionalan um prihvatio tako logično i prirodno objašnjenje, ali sa srcem je bilo daleko teže. Pokušavala sam loviti plodne dane, mjerila sam temperaturu u potrazi za ovulacijom, tražila savjete i hrabrila se na Rodinom i sličnim forumima. Nakon godinu dana napokon se pojavio još jedan plus, no trebam li prepričavati da je uslijedilo još jedno razočaranje? Ovoga puta ulovili smo sjenu malenog plodića koji je stao u razvoju, takav zastoj nazivaju missed abortus za razliku od blighted ovuma gdje su gestacijske vrećice prazne, odnosno u njima nema ploda. Neovisno o dijagnozi, u oba slučaja riječ je o ranom spontanom pobačaju. Ponovno hladna soba u Petrovoj i kiretaža, opori vonj sukrvice i bol u duši gora od one koja je probadala tijelo. Osjećala sam se kao da su mi sa tim ostacima iz maternice izgrebli i srce.
Nisam bila sigurna hoću li ikada moći dalje, počeli smo razgovarati i o posvajanju.
- Naša kuća neće ostati bez dječjeg smijeha – izgovorio je moj muž rečenicu koju mu nikada nisam zaboravila. Bila je melem na moju ranu, znala sam da i on želi dijete kojem će dati svoje srce, pa makar ne bilo od naših tijela, ali će imati svu našu ljubav.
Prošla je još jedna godina, bližio se Dan zaljubljenih 2006. godine. Treći plus nismo dočekali s euforijom, već jezom, a naši su se strahovi obistinili na samo Valentinovo kad sam spontano prokrvarila. „Barem me Petrova više neće vidjeti“, razmišljala sam ogorčeno, ali u meni više nije bilo suza, samo golemi bijes, ljutnja na život, na Boga, na sve koji ne žele djecu, a s lakoćom ostanu u drugom stanju, na sebe koja strepim nad svakim plodnim danom i grozničavo kupujem testove za trudnoću. Toga sam dana odlučila izlaziti, zabavljati se, otjerati od sebe svaku misao o ovulaciji. Rekli su mi da se opustim, da bebe dolaze na svijet kada to žele i kad ih najmanje očekujemo. Pa neka me život iznenadi, proklet bio!
Na taj sam trenutak čekala svega mjesec i pol. U travnju me je ginekolog ostavio samu u sobi s ultrazvukom na kojem je kuckalo maleno srce u razvoju, a ja nisam mogla prestati plakati od sreće. U siječnju 2007. godine rodila sam prekrasnog, zdravog dječaka, a u lipnju 2010. godine postali smo i presretni roditelji preslatke, ratoborne, tvrdoglave djevojčice. Obje trudnoće bile su školske, a porodi su prošli bez komplikacija. Naša djeca nose i prikladna imena, Mihovil i Gabrijela te su doista naši arkanđeli. Od njihova rođenja do danas zidovi naše kuće tresu se od smijeha (naravno, i od suza, vikanja te svih dodataka koji prate svaku normalnu obitelj).
Iako je moja tvornica proradila, Rafaela ili Rafaelu ipak ne prizivamo, takva su vremena, no priznali smo Životu da je konačna odluka u Njegovim, a ne našim rukama! Nadu stoga nikada nemojte izgubiti."
22.04.2012. u 05:15 sati | 2 Komentara | Print | Link | Na vrh
Jeste li se ikada zahvalili svome tijelu?
Ne znam kako sam ni zašto dospjela na mailing listu Milene Dobrote koja se bavi EFT terapijom (koga zanima može skoknuti na njezin blog www.eftterapija.blogspot.com), a to zapravo nije ni važno. Ono što me ponukalo da ponovno odvojim malo vremena za pisanje jest njezin zapis na blogu iz 2008 godine Pismo mojem tijelu. Naime, kako to već biva u mojem svijetu u kojem već godinama ne postoje slučajnosti - jednoga sam dana naprosto prestala vjerovati u njih s istom lakoćom s kojom sam prije dvije godine prestala i pušiti - taj se zapis poklopio s mojim nedavnim razmišljanjima te ih samo potvrdio.
Otkako sam odbacila cigarete, stvorila sam drugu nezdravu naviku, a ta je da sve probleme rješavam otvarajući frižider, odlazeći u pekaru, pred policu sa slatkišima u dućanima i slično, već ovisno o tome što mi je bliže i jednostavnije. Uz uobičajene poslove oko djece, nesanicu, noćni rad i noćne obroke, sekirancije većeg i manjeg intenziteta, nesretni rezultat tog procesa morala je biti kilaža kakvu sam u životu imala samo u trudnoći; čak sam i nakon svakog poroda bila lakša... Nikada se nisam osobito opterećivala izgledom, no sad je prekardašilo svaku mjeru. Nema više hlača u koje bih stala bez stezanja, sve majice su se "neobično skupile u pranju", pa čak i nekadašnji veći džemperi, a ja se definitivno ne osjećam dobro u svojoj koži koja postaje sve više rastezljiva.
Nakon što sam prošla fazu očajavanja i plakanja nad žalosnom sudbinom (uz nezaobilaznu utjehu čokoladicama, Nutellom, palačinkama s pekmezom....), skretanja pogleda od nepoznatog i nakaradnog golog tijela u ogledalu te gadljivih uvreda na račun sebe same i svojih navika, pojavila se jednog dana nenadano misao tako jasna i logična da je nisam mogla ignorirati - pa kako mi se to moglo dogoditi? Ne kilaža, već taj destruktivan stav koji nemam čak niti prema onima koji mi se ne sviđaju... Postoji li itko normalan tko podnosi tuđu mržnju i gađenje bez posljedica? Mogu li ljudi koje izoliramo iz društva, po kojima pljujemo i/ili se odnosimo prema njima bez poštovanja, sa zgražanjem, postati zbog toga bolji i sretniji...?
Ne samo da sam sama prema sebi lansirala golemu količinu negativne energije već sam učinila ogromnu nepravdu. Kako možeš mrziti nekoga tko je tebi i drugima učinio toliko dobra? Moju su utrobu dva puta nasilno otvarali kiretirajući me nakon ranih spontanih pobačaja, potom je uspješno nosila dvoje djece, u međuvremenu su je i hitno operirali vadeći žučnjak pun manjih kamenaca. Moje obješene grudi imaju iza sebe ukupno četiri godine vrlo uspješnog dojenja, djeca su bila zdrava i zaštićena odličnim imunitetom. Noge stenju pod teretom jer svakodnevno na njima satima nosim petnaest do dvadeset kila "žive vage", a o tome koliko kilometara općenito prohodam obavljajući razne poslove da i ne govorim. To cijelo tijelo je preuzelo dobar dio psihičkih opterećenja i pomagalo mi, na jedini način na koji je znalo, da ne puknem po šavovima. A ja ga mrzim, gadi mi se, ne mogu ga niti pogledati umjesto da mu kažem hvala. Tako ljudski, tako primitivno i tako žalosno.
Često se govori kako treba voljeti sebe, no rijetko se govori zašto. Najčešći argument je "volite sebe jer u protivnom nećete moći voljeti druge". Potom se mogu čuti komentari o sebičnosti i sličnim glupostima. Jer to nisu ništa drugo nego gluposti - vi morate razviti zdravi odnos sa samim sobom zbog sebe samih, a to nema veze sa drugima. Taj odnos je sam po sebi jednako važan kao i ostali društveni odnosi koje razvijamo, pa ga ne treba vezivati uz nešto drugo da bi dobio na težini.
Osnovni problem u današnje vrijeme je manjak poštovanja i zahvalnosti - takvo je ozračje u svijetu u kojem živimo, pa je prirodno da takav stav razvijemo i prema sebi. Danas stari ljudi nisu mudri ili zaslužni, već ružni i suvišni. Starenje je bolest protiv koje se borimo čitavim arsenalom kozmetičkih proizvoda, tretmana i medicinskih zahvata. Čak su i bore koje nastaju od smijeha (oko očiju) odvratne?! No, ako i volimo druge, tako često ne volimo sebe - umjesto da budemo zahvalni na onome što je na nama dobro, što smo dobroga napravili i platili mladalačkim izgledom, zdušno kritiziramo sve ono što ne valja. I po kojoj čarobnoj formuli, po kojoj dijeti ili uz koji to proizvod bismo trebali postati (i ostati!) prirodno lijepi i zdravi? Kako uopće možemo očekivati uspješni (dakle trajni) gubitak kilograma ako sami sebe omalovažavamo i blokiramo se mržnjom?
Danas je idealan dan za početak "dijete". Danas iskreno i od srca zahvaljujem svojem tijelu na svemu što je dalo i što jest, na zdravlju i odličnoj kondiciji koji ga još uvijek služe, na tome što sjajno podnosi povremene teške i ružne vibracije koje šalje uznemireno srce. Svakodnevno ću učiniti barem jednu lijepu stvar za svoje tijelo i barem jednom reći hvala, ako zbog ničeg drugog, tada zbog činjenice da je uspješno preživjelo još jedan dan.
18.04.2012. u 10:42 sati | 2 Komentara | Print | Link | Na vrh
