Gostovali smo u Dnevniku NoveTV
U manjku slobodnog vremena za pisanje, eto malo slike i zvuka iz mog obiteljskog kutka - naravno, hvalim se djecom, a ne troškovima. Jelenini savjeti za uštedu možda će nekome i dobro doći, pa će lakše podnjeti trošak ljetovanja... 
09.05.2011. u 04:30 sati | 5 Komentara | Print | Link | Na vrh
Što se događa u Večernjem listu - slučaj obespravljenih
Otkako sam davnih dana krenula u virtualne blogerske vode, svašta mi se izdogađalo u životu o čemu se detaljno može pročitati sve na ovim stranicama. No, uglavnom sam više-manje pisala u rukavicama o svom tadašnjem poslu - bila sam novinar i urednik (honorarac) u Večernjem listu. Možete li uopće zamisliti kako je to imati uredničku odgovornost (pa makar i malenu kao što je uređivanje šest stranica u "pokrajini"), a bez ikakvih prava? Kako je to biti odgovoran za određivanje honorara svojim kolegama, a i sama biti honorarac? Kada bih istresla iz sebe sve što mi je na duši, tekst bi otišao na dugo i na široko...
O problemu honorarnih suradnika u medijima nitko ne piše naprosto iz razloga jer je to u sivoj, da ne kažem crnoj zoni tržišta rada. Poslodavci se ne žele povlačiti po sudovima, a honorarci se boje za egzistenciju, pa tako svi šute. I tako se igramo "stalno zaposlenih" jer honorarci iz kategorije "stalnih honoraraca" svaki dan dolaze na posao za svoj stol, rade svoj posao kao i stalno zaposleni, ispunjavaju kvote (koje, prema ugovoru, uopće nisu dužni ispuniti jer oni nemaju određenih kvota - honorarci su), dobivaju dogovorene honorare istim tempom kojim idu plaće, upisuju se na liste za godišnji odmor (na koji, zapravo, uopće nemaju pravo jer nemaju ikakva prava, no dobro...).
Pokušala sam nešto davno učiniti, ali priznajem svoju sindikalnu nesposobnost. Naime, unutar Večernjeg lista postojao je tzv. sindikat honorarnih suradnika. Na svoju nevolju, kratko vrijeme stala sam na njegovo čelo i ubrzo shvatila da to nije za mene, ali trudnoća s Mihovilom odvela me ionako na porodiljni... Tako sam svoje mjesto prepustila puno sposobnijoj kolegici koja je učinila što je mogla i dokle je išlo...
Odlaskom na porodiljni završila je moja priča s Večernjim listom - "pokrajina" je tijekom tog vremena rasformirana jer su promijenili način proizvodnje, a moje radno mjesto se naprosto izgubilo, nestalo... Mogla sam se, naravno, žaliti upravi vodovoda jer nikada nisam ni imala radno mjesto kao ni ikakva prava (opet ta prava, eh). Da stvar bude gora, sentimentalna kakva jesam, nikada nisam mogla prežaliti taj posao jer sam ga voljela raditi. Osjećala sam se poput odbačene ljubavnice ili još bolje prostitutke - iskoristili me, platili me i bacili me ili, da budem točnija, ipak sam ja odbacila njih; nisu više pitali za mene, a osobno sam završila sa istom "honorarnom" titulom u jednom drugom časopisu i kod drugog izdavača... Možda malo pametnija, ali puno iskusnija, ipak imam već 10 godina staža...
I sad kad gledam i čitam što se događa u Večernjem listu boli me kao da sam i dalje tamo, znam kako je tim ljudima, mojim kolegama... Znam da su stalno zaposleni i honorarci zapravo dva tabora silom egzistencijalnih prilika, a da su istovremeno suplivači u istom dreku, hebe ih ista uprava - bilo je samo pitanje vremena kada će uspjeti potresti kuću po onoj staroj "zavadi pa vladaj".
Zabolilo je jako kada je glavni i odgovorni sindikalac Anton Filić nedavno pozivajući na bojkot kupovine Večernjeg lista izjavio da će Večernjak biti nekvalitetan jer će ga raditi manjevrijedna alternativa. Još uvijek mi u ušima zvone te njegove riječi iako više nisam ta navodno manjevrijedna alternativa u Večernjaku. No, danas-sutra mogli bi me tako nazvati u ovom mom drugom, iako malom i dragom čumezu. Nazvao je te kolege štrajkolomcima, tražio je od njih solidarnost istovremeno ih vrijeđajući. Itekako se honorarci suosjećaju sa stalno zaposlenima, itekako bi ih podržali iako nikada nisu dobili niti komadić iz tog davno potpisanog kolektivnog ugovora da ne plivaju u dubljim slojevima dreka...
Kakva je to točno situacija, napokon je opisano u fantastičnom tekstu objavljenom na portalu Lupiga, a prenosim ga sa OVOG LINKA. Vjerane (pseudonim daleko poznatijeg novinara ;)) , hvala na fantastično sročenom tekstu i bravo kolegama iz Večernjeg lista na otvorenom pismu!
Vjeran Grković
Kada smo izražavajući podršku štrajku stalno zaposlenih Večernjakovaca, spomenuli licemjerje, govorili smo o iznimno složenoj situaciji kakva je u ovoj dnevnoj tiskovini, ali i drugim medijima. Naime, radi se o tome da mahom starije kolege, okupljene u sindikatu Večernjaka, nisu učinili apsolutno ništa da bi pomogle svojim kolegama – novinarima koji nisu stalno zaposleni i čiji status je otprilike takav da mogu završiti na ulici kad god se to poslodavac sjeti. Takvu situaciju taj je sindikat bez ijednog većeg protesta dopuštao zadnjih godina da bi sada kolege nazvao štrajkbreherima
Kada se planirao štrajk u Večernjem listu, još prije par tjedana, nekoliko kolega iz Večernjeg koji nemaju tu čast da budu stalno zaposleni požalilo se na jasnu poruku koju su dobili iz vrha tog sindikata. Da bismo objasnili o čemu se radi bitno je da vas upoznamo s nekoliko ključnih stvari. Ne samo u Večernjem, nego i u Jutarnjem i u gotovo svakom drugom domaćem mediju, postoje tri kategorije novinara – stalno zaposleni, honorarci i RPO-ovci („slobodni“ novinari koji su upisani u Registar poreznih obveza i sami sebi uplaćuju doprinose i staž).
Izuzev nekih honoraraca, svima ostalima je zajedničko to da uistinu svaki radni dan dolaze u svoje redakcije i rade puno radno vrijeme. Razlika je ta da stalno zaposleni imaju uglavnom bitno veće plaće od svojih kolega koji nisu u stalnom radnom odnosu, a koji nerijetko potežu više od stalno zaposlenih novinara, dok istovremeno uopće nisu zaštićeni zakonom. Događa se tako da za istim stolom sjede stalno zaposleni novinar i RPO novinar, u isto vrijeme dolaze na posao, rade jednak broj tema, intervjua, reportaža, a ovaj prvi dobiva božićnicu, dok ovaj drugi ostaje suhih opanaka. O regresu da i ne govorimo.
Ti „slobodni“ novinari, robovlasničkim su ugovorima vezani isključivo za redakciju u kojoj su zaposleni i ne mogu surađivati s drugim medijima te se istovremeno odriču autorskih prava potpisujući da su svi njihovi tekstovi i fotografije vlasništvo izdavača, i to u cijelosti. Izdavač s novinarskim autorskim djelima, može raditi što ga je volja, bez ikakvog odobrenja – može ih agencijski prodavati, iznajmljivati, prevoditi … Dakle, takvi novinari imaju sve obaveze, ali nikakva prava iz radnog odnosa.
Riječ je, ukoliko niste razumjeli, o tipičnom prikrivenom radnom odnosu, za koji nadležna tijela vlasti uopće ne pokazuju zanimanje. U zadnje dvije godine više hrvatskih sudova primilo je tužbe desetaka novinara temeljene na prikrivanju radnog odnosa, a prve dvije presude otišle su na stranu novinara, određujući poslodavcima da su svoju „kriminalnu“ aktivnost dužni novčano nadoknaditi.
Teško je uopće opisati radnu atmosferu u novinarskim redakcijama posljednjih nekoliko mjeseci. Radi se o neviđenim pritiscima i otvorenim prijetnjama nadređenih pod kojim honorarni i RPO novinari rade, jer otkaz im se može uručiti doslovce svakog momenta. Jasno, dakle da je stupanje u štrajk za njih ravno egzistencijskom samoubojstvu, jer vrlo vjerojatno poslodavac ne bi tolerirao takav njihov istup. E, a sad ono na što su nam se požalili neki nestalno zaposleni novinari Večernjeg lista, onda kada se štrajk pripremao jer poruka koju su dobili iz sindikata, glasi da bi im se, ukoliko se ne pridruže štrajku na radnom mjestu, mogla pojaviti inspekcija. Jednako, kao i stupanje u štrajk, velika je šansa da ni nakon posjeta inspekcije takvi novinari više ne bi imali svoje radno mjesto.
Inače, malo tko se od današnjih štrajkaša tijekom svih ovih godina zauzimao da na bilo koji način pomogne svojim kolegama da riješe svoj nezahvalni status. Ista je situacija i u svim ostalim medijskim kućama. Pri tome ne govorimo o godini ili dvije, jer dobar dio RPO-ovaca na posao u tom statusu dolaze i sedam, osam godina. Na taj način su stalni zaposleni sukrivci za nastalu situaciju, a ta je da unatoč njihovom štrajku da se Večernji list može proizvoditi i bez njih. Ništa nisu učinili ni u Hrvatskom novinarskom društvu, koje će rado kolegama poslati uplatnicu za 360 kuna članarine i pri tome zaprijetiti da će ih se izbaciti iz HND-a ukoliko ne podmire svoje obaveze. Jedino tko još donekle problematizira ovo pitanje je Sindikat novinara Hrvatske, ali i ti su svi pokušaji bili uzaludni.
Sve navedeno nipošto ne smije značiti da se prosvjed novinara ne treba poduprijeti, jer je granski kolektivni ugovor iznimno bitna stvar, stoga posebno sve u ovoj struci može žalostiti što u ovom trenutku svi novinari ne mogu biti ujedinjeni, jer, eto netko se bori za privilegije iz kolektivnog ugovora, a netko za goli opstanak. U svjetlu svega ovdje napisanog za kraj vam donosimo pismo neštrajkača iz Večernjeg lista …
Ne bojimo se i nismo beskičmenjaci ni manje vrijedni novinari, kao što nas posljednjih dana prozivaju! Nismo ni štrajkolomci, jer osim 18 stalno zaposlenih u agenciji Večernji list mediji, ostali suradnici agencije VLM i Večernjeg lista d.d. ne samo da nemaju pravo na štrajk, nego nemaju niti jednu privilegiju iz kolektivnog ugovora koje su uživale naše stalno zaposlene kolege. To ide na obraz naših poslodavaca kojima odgovara minimaliziranje naših prava, nas samih jer godinama pristajemo raditi u tim uvjetima, ali i većine naših stalno zaposlenih kolega.
Jednako su iluzorna očekivanja radnika koji štrajkaju da ćemo svoj stav izraziti tako da im se pridružimo na ulici, kao i tumačenja vlasnika i uprave da samim činom dolaženja na posao podržavamo njihov odnos prema našim kolegama u štrajku.
Večernji list podjednako su stalno zaposleni, štrajkali oni ili ne, kao i svi suradnici agencije VLM i Večernjeg lista d.d., stoga od uprave i štrajkaša očekujemo da odmah sjednu za stol i dogovore se! Za dobrobit Večernjaka, svih koji od njega žive, čitatelja i građana zbog kojih ovaj list i postoji već 52 godine. Večernji list je i sada kada ga rade honorarci i oni stalno zaposleni kolege koji nisu u štrajku jednako kvalitetna novina.
Priopćenje potpisuju sljedeći:
Iva Puljić-Šego
Petra Maretić Žonja
Vojislav Mazzocco
Marko Špoljar
Antonio Mandir
Tea Romić
Velinka Knežević
Hrvoje Šlabek
Lana Kovačević
Danijel Lijović
Karlo Ledinski
Marijana Zrinjski
Luka Capar
Javorka Lemo
Ivana Slugić
Renata Rašović
Nataša Vlašić Smrekar
Miroslav Flego
Ana Škiljić Ravenščak
Vesna Petrović
Vesna Milković
Mladen Milčić
Zdravko Bičak
Dean Besedić
Zvonimir Markač
Branka Osmec
Robert Peharda
Jasmina Grgurić
Mihaela Zagorščak
Sonja Hoffman
Željka Rački Kristić
Elena Čuljat
Milena Zajović
Robert Bubalo
Julijana Marčec
Nina Varga
Marijana Kavur
Silvija Krajcar
Ivana Vuković
Ana Krznarić
Marija Suton
Mladen Regvar
Ognjen Basarić
Dalibor Pinjuh
Dragutin Očić
Barbara Sršen
Martina Bembić
Lana Čulig
Maja Car
Ivana Čulić
Ivana Carević
Tatjana Pacek
Ana Lendvaj
Drago Hudika
Vlasta Sudaš
Saša Bijelić
Vedran Tomac
27.03.2011. u 06:18 sati | 7 Komentara | Print | Link | Na vrh
Naša djeca
Mihovil je dobio seku - Gabrijela je rođena 23.06. u 17:32, teška 3350 g i dugačka 51 cm. U samo sat vremena došla je na svijet i zaokružila naše snove...
Scrapbooking Photo Tinks by WiddlyTinks.com
04.07.2010. u 12:12 sati | 8 Komentara | Print | Link | Na vrh
Odbrojavanje
Ne pišem, ne govorim... Uglavnom šutim i ćutim novi život. Mnoštvo pitanja od životne važnosti ponovno se roji mojom glavom i opet se nalazim na golemom raskršću bez putokaza. Sve se odigrava tako zastrašujuće brzo. Ponirem duboko u sebe i nadam se da ću ispravno odabrati...
07.04.2010. u 04:40 sati | 18 Komentara | Print | Link | Na vrh
Za moju dušu: Lamentacija o optimizmu
Odlučila sam nastaviti s ciklusom tekstova „za moju dušu“ jer želim zapisati neke misli koje me sve jače obuzimaju i čine moj svijet nevjerojatnom čarolijom. Počela su mi se ponovno događati „čuda“, barem ih ljudi vole tako nazivati, a osobno doista mislim da je to život kakav bilo tko može imati ako je ili rođen kao optimist ili se uspio izvježbati u pozitivnom razmišljanju.
Moja posljednja inspiracija pronađena je u odgledanom filmu „Tajna“ (naravno, riječ je o veeelikom američkom „otkriću“ tople vode zvanom „The Secret“) i knjizi „Traži i bit će ti dano“. Istini za volju, ne mogu reći da me oboje na svoj način nije razveselilo i zapravo mi pomoglo da se prisjetim nekih stvari koje sam sama odavno spoznala i primjenila u životu, ali sam ih potisnula na neko vrijeme uslijed nekih kriza i opterećujućih životnih okolnosti. Doza cinizma proizlazi iz činjenice što su Amerikanci gotovo cijelu priču sveli na svoju tradicionalnu šablonu ostvarivanja američkog sna i života u izobilju jer je to očito ono čemu svi teže – karijera, kučerina, dvoje djece i pas. Iako su neki od njih dubokoumno shvatili da u novcu ne leži sreća, pa su to i obznanili svijetu kao duboku duhovnu spoznaju, nakon odgledanog filma ostaje okus materijalističkog pogleda na svijet, a time i nedorečenosti. Lijepo je u svemu što ljude pokušavaju uvjeriti da pozitivno razmišljanje doista mijenja život, pa se nadam da će s vremenom njihovi gledatelji/čitatelji doći i do spoznaje da iza svega toga leži nešto više.
Ako ništa drugo, možda pokrenu barem proces koji će ljude odmaknuti korak dalje od privatnog pakla u kojem se većina nesretnika danas nalazi ne shvaćajući da su ga sami stvorili plakanjem nad svojom žalosnom sudbinom i vjerovanjem u rođenje pod nesretnom zvijezdom. U težnji da riješe svoje probleme, dugove, kredite, nezaposlenost, ogorčeni zbog loših vlasti, surovih menadžera, društava koja ne podržavaju obitelji, pravo na osnovnu zdravstvenu skrb te općenito pravo na temeljno ljudsko dostojanstvo, ljudi su zapravo postali kratkovidni, odbijajući vjerovati u male radosti i njihovu neprocijenjivu vrijednost koja može sve okrenuti u osobnu korist. Smatraju da su izgubili kontrolu nad životom te da apsolutno ne postoji način da to promijene.
Kada bih si trenutno uzela za pravo pametovati, vjerojatno bi mi netko rekao isto što mi je davno rekla i jedna moja prijateljica: „lako je pune guzice srati“ (jeftinim vokabularom izrečena vrlo istinita tvrdnja). Da, netko kao što sam ja, kome je optimizam urođen, tko je rođen u prekrasnoj i brižnoj obitelji te do današnjeg dana zaštićen, tko ima svoj krov nad glavom, relativno pristojne prihode i financijsku podršku obitelji kada zagusti, liječnike u obitelji i slično, nije opterećen hrpom problema i lakše diše. Pa kako da dođem nekome tko je prošao pakleno djetinjstvo, borio se za svaku kunu, jedva našao posao, hrani troje gladnih usta u sobičku u podstanarstvu, uplaćuje stambenu štednju i otplaćuje deset kredita kod raznih lihvara i kažem mu – možda si za neke stvari sam kriv i možda bi ti uz malo pozitivnog razmišljanja život bio bitno bolji?! Razapeo bi me, a u najboljem slučaju pljunuo mi u lice. Ne, zato mislim da nisam pozvana o tome govoriti sa nekog „višeg nivoa“ već samo mogu biti zahvalna jer su mi dani uvjeti u kojima sam se s lakoćom mogla uvjeriti da smo svojim mislima doista kreatori vlastite sudbine.
Rođena sam u svojevrsnom luksuzu (ne misleći time na veliko materijalno bogatstvo već na okruženost ljubavlju i osjećaj zaštićenosti) zahvaljujući kojem sam se mogla poigrati sa životom, testirati neke spoznaje... Naime, kako je život odmicao, shvatila sam da se događa niz stresnih situacija koje mi izmiču tlo pod nogama – nezaposlenost, pa posao koji ne volim i nije odgovarajuće plaćen, premorenost brigom oko djeteta, nezadovoljstvo bračnim partnerom (u nekim segmentima), našim statusom (neću ulaziti u privatne detalje, no imamo i mi svojih križeva koji nam iz osobne perspektive nisu nimalo laki iako su, uspoređujući sa ostalima, sigurno lakši). No, najviše od svega me zabolilo kada sam shvatila da počinjem pesimistički gledati na svijet, neprestano gunđajući, svađajući se, izderavajući se bez pravog povoda, stalno sam kukala, ništa mi više nije bilo dobro, nigdje nije bilo pozitivne perspektive i svi su mi bili krivi – osim mene same.
Iako sam već dulje vremena svjesna da se nalazim u nekakvom začaranom krugu negativnih i otrovnih misli iz kojeg se nikako ne uspjevam iskobeljati, vjerojatno se moralo dogoditi nešto doista veliko kao ova moja nova trudnoća da bi mi opalilo sočni šamar. S obzirom da ne vjerujem u slučajnosti, tako nisam ni slučajno na internetu naletila na „Abrahamova učenja“ te sam odmah kupila već spomenutu knjigu. Iako se nalazi u kategoriji koju smatram nekom vrstom „jeftine psihologije“, tu je bila prekretnica nakon koje sam rekla – ne može više tako dalje, gotovo je. Stavljam na „ignore listu“ svaku negativnu misao i vraćam se onome kakva sam oduvijek bila. Živi, ali ne zbog preživljavanja, već zbog radosti. Ne čekaj da ti sreća padne sa neba nego je aktivno traži, pitaj za nju. Ne nabrajaj što ti je sve teško učiniti, što ne možeš i tko ti je sve kriv za nesretnu sudbinu, već ono što te raduje pa makar bila riječ o sat-dva ranojutarnje tišine dok mali spava ili obavljanju velike nužde bez krvi u stolici zbog trudničkih hemeroida. Budi zahvalan na rodbini i ljudima koji ti izlaze u susret, a ne ogorčen zbog glupih političara i trulog kvazikapitalizma. Ne piši o tome što bi bilo kad bi bilo, već što bi htio da bude, pa makar izgledalo nemoguće. Zvuči vam glupo? I to je moguće, ali nakon samo 24 sata takvog stava više nemate osjećaj da ste jadni i bespomoćni.
Plus odgovara na plus, a minus na minus, suprotnosti se ne privlače, osim eventualno seksualno (no i o tome bi se dalo raspravljati, primjerice – jeste li sigurni da mala, plava anđeoska curica ne mašta oduvijek o dominaciji, pa je to napokon i realizirala s vrlo odgovarajućim partnerom? Gdje je onda tu plus, a gdje minus, gdje je suprotnost? Osobno vidim samo privid...). No, da bi plus došao do vas, morate ga biti spremni primiti. Što mom mužu vrijedi svijest o tome kako bi u poslovnom smislu trebale stvari izgledati, ako smatra da će ga uvijek netko onemogućavati u namjerama? Što mu vrijedi spremnost da radi poslove koje mora (a ne poslove koje želi), kada na njih gleda kao na prepreku koja ga dijeli od ostvarenja sna, na teško opterećenje, a ne kao na stepenicu koju je neophodno preći kako bi se došlo do željenog cilja? Takav način razmišljanja, u potpunosti lišen snova, sveden na religiju realnosti koja tvrdi da se moramo snalaziti najbolje što znamo u zadanim okolnostima koje ne možemo mijenjati, mora stvarati strašno opterećenje i frustracije.
Stavlja nas u stanje sužene svijesti u kojem vidimo samo danas, ali ne u smislu uživanja u trenutku, već u smislu svih onih nedaća koje nas koče u daljnjem razvoju i napredovanju. Nema maštanja ni snova, nema vizija, a te dvije stvari obavezno su stajale iza svih velikih otkrića. Da je kojim slučajem Thomas Alva Edison povjerovao da su njegovi izumi koje nitko nije mogao ni zamisliti samo pusti san poludjelog znanstvenika, tko zna kada bismo imali električnu žarulju, a o njegovih ostalih 1.093 izuma da i ne govorim. "Nemir i nezadovoljstvo prvi su preduvjeti napretku", jedna je od njegovih citiranih mudrosti. Većina nas ipak neće izumiti nešto revolucionarno, niti će doći do nekog ogromnog otkrića nakon kojeg ništa više neće biti isto. Ali ako želimo napraviti korak dalje u svom privatnom životu, pa onda sigurno ne možemo stajati na mjestu i kukati kako nam je sve teško i kako su nam svi krivi. U tom slučaju se čovjek može odmah ubiti jer ne vidim zašto bi živio dalje ako misli da je situacija u kojoj se trenutno nalazi mrtva točka s koje se dalje ne može? Neko rješenje sigurno mora postojati, pa makar nam barem donekle olakšalo život. Ako ništa drugo, lakše je suprotstavljati se nevoljama ako ti je dom ispunjen smijehom i ljubavlju, pozitivnom atmosferom ili ako vjeruješ da je trenutno stanje samo loš period, ma koliko dugo trajao, ali koji će jednom sigurno biti okončan.
Naravno da sam svjesna činjenice da pesimist ne može postati optimist, ali ne vjerujem da postoje ljudi koji nisu u stanju naučiti pozitivno razmišljati (ili barem imati pokoju sretnu misao više). Isto tako, zaista ne vjerujem da postoje pesimisti koji su napravili nešto značajno ili barem pokušali napraviti po pitanju kvalitete svog života. Vjerojatno su povukli dva tri poteza, pa odustali čim su vidjeli da nema trenutnih rezultata. Čak i kriminalci koji se bogate pljačkom vjerojatno svoj uspjeh mogu zahvaliti pozitivnom stavu prema svojoj veličini – najbolji sam i tko mi što može (ipak se nadam da će u budućnosti biti što manje takvih pozitivnih stavova :)).
Kažu u spomenutoj knjizi (i, naravno, filmu) da svojim mislima izdajemo „naredbe“ Svemiru te da će on odgovoriti na svaku našu misao prema tzv. Zakonu privlačenja. Drugim riječima, mislima zapravo sami privlačimo događaje za koje kasnije vjerujemo da su „sretna“ ili „nesretna“ slučajnost (već ovisno o frekvenciji naših misli – tko hoće, neka čita). Osobno već jako dugo vjerujem u zakon privlačenja iako ga nisam tako zvala... Primjera radi – radila sam u firmi u kojoj je moje nezadovoljstvo dosezalo vrhunac, prijeteći da ću puknuti ko kokica i dobiti slom živaca. Izašla sam toga dana u hodnik i pomolila se, kako volim reći, „Onome gore“. Doslovno sam formulirala misao u jasnu molbu s gorućom željom: „Znam da imaš puno pametnijeg posla, ali ako ikako možeš, vadi me odavde! Želim raditi u toj i toj struci, posao koji volim“ (sa Njim obično razgovaram kao da je na izravnoj telefonskoj vezi, no to je već stvar osobne vjere...). Žarko sam bila usmjerena na posao svojih snova (a ne na trenutni drek u kojem sam se nalazila). Vratila sam se u ured i toga je trena zazvonio telefon (nisam stigla ni sjesti). Čula sam poznati, dragi glas direktora jedne agencije s kojim sam surađivala oko nekih poslova. Nakon što smo prošli temu zbog koje je i nazvao, iznenada je rekao: „Znaš, tražimo nekoga za tu i tu funkciju (pogađate, bila je riječ o poslu mojih tadašnjih žarkih snova) i zanima me imaš li koga za predložiti?...“ Naravno, predložila sam sebe. Tako sam se prije pet, šest godina zaposlila u agenciji u kojoj sam i danas formalno zaposlena. Iako se pokazalo da me srce vuče ipak još jedan korak dalje, u novinarske vode u kojima sam već prije toga bila te kojima sam se vratila, moja dva šefa i šefica (suvlasnici agencije) pružili su mi vjeru u bolji posao, u rad sa srcem, a pritom me do danas spašavaju s pravima (s obzirom da vječno honorarčim i nikako ne mogu doći do ugovora, no to je još jedna duga priča). Da njih nema, ne bih imala ni pravo na porodiljni...
Da skratim, takvih „čuda“ je u mom životu bilo doista puno i svako od njih mi je na neki način promijenilo i poboljšalo život. Ponekad je bila riječ o naizgled beznačajnim sitnicama, a ponekad su se događale priče poput ove u koje je doista teško povjerovati da su moguće. Odogovorno tvrdim da se dosad ostvarilo apsolutno sve što sam iskreno i žarko poželjela – ponekad je reakcija bila trenutna, a ponekad su prošli mjeseci, pa čak i godine. Nema doslovno ničeg što nisam ostvarila, osim onih stvari koje možda drugi misle da sam trebala žarko željeti – recimo kučerina, bazen i tenis tereni. Problem je u tome što ništa od toga ne želim dovoljno jako jer mi novac niti materijalno blagostanje ne predstavljaju simbol sreće (ima nas i takvih). :))) Čak i u situacijama u kojima se činilo da nema načina da će se dogoditi okolnosti koje će omogućiti ostvarenje želja, okolnosti su se stvorile. Isprva sam time bila začuđena, a potom sam svjesno i s užitkom počela čudesnu igru aktivnog slanja pozitivnih signala, pa što bude. Odgovori su stizali, ma koliko mi netko ne vjerovao. Naravno da sam i sama kreirala povoljne situacije jer kad nešto želiš, tada i djeluješ. Ako želiš partnera, sigurno se nećeš zatvoriti među četiri zida već ćeš izaći u društvo i dopustiti susret itd.
Ovih sam se dana vratila igri i uživam kao što mjesecima nisam – smijem se, zabavljam sa djetetom, sa mužem mi je ljepše nego ikada ranije, a i on je odgovorio svojim plusom na moj... Negativne misli i strahove aktivno i svjesno uklanjam iz glave skrećući misli na njihovu pozitivnu protutežu (dakle, ne borim se protiv njih nego zamišljam njihovu suprotnost, ne opterećujem se time što ne želim u životu, već maštam o tome što doista želim, pa makar izgledalo neostvarivo)... Nazvali su to Zakonom privlačenja, no to je život kakav sam živjela i ranije. Sretan i nasmijan, s jakom vjerom u bolje sutra – i daleko je lakše nego što je bilo u protekle gotovo tri godine sumraka, nezamislivo lakše...
11.11.2009. u 07:29 sati | 17 Komentara | Print | Link | Na vrh
