Važna napomena prije čitanja ovog teksta: ovo nije odraz mog općeg rasploženja, još uvijek nisam totalno uništena. Ne spavam već nekoliko dana jer je mali pokupio nekakvu virozu bez temperature, a koja se pretvara u slapove Nijagare i noćna bdjenja zbog poluzačepljenog nosa. Ovoga puta koristim blog zbog istresanja trenutnih frustracija koje su me trenutno složile sa zemljom i proći će čim uhvatim malo vremena za sebe i barem nekoliko sati sna u komadu...



Otkako sam mama, upoznajem sebe bolje nego ikada. Prije svega, shvatila sam da sam razmažena. Strpljenje mi definitivno nije jača strana... Stalno vučem paralelu između moje mame i sebe i bojim se da moji ispadi ne ostave trajne posljedice na malome. Doduše, mislim da daleko više vrištim u sebi i pucam po šavovima nego što takvo ponašanje odražavam prema njemu, ali djeca su poput emotivnih senzora. Mogu skrivati koliko god hoću svoju premorenost i nezadovoljstvo, no mali to naprosto zna... U djetinjstvu sam bila često bolesna i imala sam problema sa dišnim putovima - viroze, gnojne angine... Krajnici su na jedvite jade vodili bitku sa zarazama. Na njih sam reagirala tzv. pseudokrupom, zbog čega sam često ostajala bez zraka. No, kada god sam se probudila u bilo koje doba noći, mama je uvijek bila tu, strpljiva i blaga. Znala sam da uvijek od nje mogu tražiti pomoć i da će me uvijek smiriti i utješiti. Ne pamtim da je ikada reagirala agresivno kada mi je bilo loše, niti da sam po njezinom ponašanju mogla osjetiti da je umorna. A moji su liječnici, radila je i noćna dežurstva... Tko zna koliko je puta i sama bila bolesna, virozna, iscrpljena... Ali za nas djecu je uvijek imala osmijeh i predstavljala sigurnu luku. I dan danas je isto - uvijek je tu. I kada se izbezumim, preplavi me anksioznost, čak i ako na ostale (pa tako i na nju) istresem neki trenutni bijes, nikada ne reagira agresivno i zna da nešto drugo stoji iza toga. Pusti da me prođe i onda rješava suštinu problema. Vjerujem da u najvećoj mjeri upravo zbog toga imam taj osjećaj životne sigurnosti. Nisam se nikada trebala bojati da će se moji roditelji razbijesniti ili me izbaciti iz kuće ako negdje zabrljam. Naprosto sam znala da će me nastojati razumijeti i pomoći mi...

To je ono što prije svega želim pružiti Mihovilu - osjećaj sigurnosti, mirne luke, doma u koji se uvijek može vratiti i u kojem će ga se uvijek razumijeti, saslušati, pa čak i ako će u tom trenu zbog bijesa ili tuge biti neprepoznatljiv, čak i ako napravi nešto zbog čega će ga drugi osuditi, a neće znati kako to popraviti... Takav odnos razvija se od najranije dobi i ostaje doživotan. To nije nešto na čemu se počinje npr. "raditi" kad dođe u godine da razumije smisao riječi. To je pitanje emocionalne razine čovjeka, a djetinjstvo nas zapravo na tom području oblikuje.



Pa da se vratim na suštinu - ako ću ja pred njim pokazivati da sam mrzovoljna, tužna ili bijesna kad me siroče probudi usred noći zato jer mu je loše i ne može spavati, to neće proizvesti željeni učinak. Nije važno što sam takva zato jer sam nenaspavana, pritisnuta poslom ili eventualnom krizom u braku. On to ne može shvatiti, njemu treba sigurnost jer se osjeća loše, njemu treba emocija...Isto će biti ako ne prepoznam pravo značenje njegove čangrizavosti i suza. Ako plače i bijesno vrišti zato jer ga boli zubno meso zbog rasta zubi, a ja izgubim strpljenje i svojim agresivnim ponašanjem kao da ga kažnjavam jer je zločest, to je jako, jako loše... U tome ljudi danas često griješe, djeca zbog toga traže razumijevanje na krivim mjestima, a ja ne bih rado tu grešku ponavljala. Kada je u pitanju odnos roditelja i djece, to ne smije biti slučaj. Roditelj (prije svega mama, jer muškarci imaju drugačiji emotivni sklop) mora znati prepoznati uzrok ponašanja djeteta i razviti kod njega osjećaj emotivne sigurnosti. A da bih u tome uspjela, morat ću naučiti kontrolirati svoje ispade i razviti strpljenje... Mama je odrastala drugačije. Uvjeti su zbog II. svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, neimaštine i ostalog bili daleko teži. Ona je već sa osam godina kuhala i brinula se o maloj sestrici, rame uz rame sa svojim roditeljima. Postala je zrela daleko prije nego što se to od današnje djece očekuje. Svoje unutarnje bitke vodila je sama i naučila je pregristi probleme koje oni koji lagodno rastu nikad ne nauče riješiti. A ja sam treće dijete, imala sam svu pažnju i ljubav ovoga svijeta. Osim roditelja, tu su bili i deset godina starija sestra, kao i šest godina stariji brat koji su u određenim razdobljima mog života premoštivali generacijski jaz. Kad sam bila malena moji su već riješili stambeno pitanje i osigurali nam pristojan život (iako nikad nismo bili bogati, naprotiv, bilo je vrlo teških razdoblja). Kada su i nastupila teška vremena u kojima se otplaćivalo šest kredita i jedva spajalo kraj s krajem, moji nisu dozvolili da to osjetimo na svojoj koži (barem ja nisam osjećala, sestra i brat su već mnoge stvari razumjeli). Tada je tata obrađivao vrt, mama spremala zimnicu, uvijek je bilo kruha na stolu... I znala sam - uvijek su svi tu na hrpi i nikada nisam sama. Oni brinu za mene i mogu se neopterećeno igrati...

Od mame sam naučila još nešto - izbjegavala je pred nama plakati jer suze prestraše djecu. Slabost roditelja također stvara osjećaj nesigurnosti. Tada sam mogla prihvatiti da plače zbog nečije smrti, to sam smatrala normalnim i prihvatljivim pa nisam te osjećaje vezala uz sebe. Ali sjećam se da su se jednom prilikom moji roditelji posvađali (tako to biva u svakom braku), no mama je došla spavati kraj mene. Primila me je za ruku i znala sam da plače. Bio je to grozan osjećaj straha, jer se moja mama, koja je uvijek bila brana od svega lošeg, slomila. Da ne kažem da djeca suze doživljavaju daleko teže. Osim kada plaču zbog bijesa, dječje suze dolaze ravno iz ranjenog srca. One su iskrene, potpune i u njima su sadržane sve njihove muke. Ma kako to zvučalo, oni plaču kao da je kraj svijeta zato što se u njihovom srcu doista i događa mali kraj svijeta. Kad odrastemo mislimo da djeca pretjeruju jer smo zaboravili koliko je dječja duša osjetljiva i ranjiva. Ono što nama može izgledati kao beznačajna sitnica, njima može značiti razlog neizmjerne tuge. Oni nemaju pojam prolaznosti vremena, niti su naučili da vrijeme liječi sve rane. Žive u sadašnjosti - sva sreća je koncentrirana u jednom trenutku, pa tako i sva žalost. Život im nije plan za budućnost već se kreću od trenutka do trenutka. Zato dječje suze doista bole i zato se boje suza odraslih i ne mogu ih shvatiti... Dogodilo mi se jednom da sam pred Mihovilom pukla. Bila sam iscrpljena i posvađala sam se žestoko sa mužem. Mali nije mogao spavati i stalno je htio da ga nosim... Bio je mrzovoljan, bijesno je cendrao... A ja sam počela plakati ko kišna godina. Sjedila sam na pragu, grlila malog i jecala. Što se dogodilo? Mihovil se naočigled prestrašio i izbezumio. Primio bi ručicama moje lice, gledao me u oči, a onda čvrsto zagrlio i ponavljao "mama, mama!". I tako nekoliko puta dok se nisam natjerala prestati. Iako sam utihnula, on se čvrsto priljubio uz mene i kao da se nije usudio pustiti ni glasa... Mogla bih opravdati svoje suze 101 razlogom (premorenost, svađa, očaj), ali ostaje činjenica - ne smijem tako prestrašiti dijete i to bih trebala obaviti u nekom skrivenom kutku. I sada doista znam zašto mama pred nama nije plakala.

Ponovno vraćam svoj tok misli na početak. To dijete u meni vjerojatno je sada ljubomorno jer nemam drugi odgovor na svoje stanje. Daleko od toga da nisam bitna jer postoji taj netko kome sam najvažnija na svijetu i zbog koga moram biti najbolja. Ali ja kao da ponovno učim prve korake - trebam se pridržavati maminog skuta da ne opalim na glavu i razbijem se. A mama, iako je i dalje tu, u istoj kući, naprosto na ovom području ne može pomoći. Ona ne može biti moje strpljenje, moja snaga i moj mozak, ne može živjeti umjesto mene i kontrolirati moje ponašanje. I dalje imam podršku i razumijevanje svojih roditelja, ali savila sam svoje gnijezdo u kojem odgajam svoju ptičicu. Imam svoje kredite, svoje neprospavane noći, svoje odgovornosti, a najveća od sviju jest da Mihovilu ni u jednom trenu ne uskratim pravo na ljubav, sreću i sigurnost.



Nije lako biti mama. Šteta što nas ništa na to ne može pripremiti i što ne postoji nekakav kondicioni trening. Nisam idealizirala majčinstvo, ali naprosto nisam mogla spoznati taj sklop emocija. Sada u neprospavanim noćima pokušavam pronaći način kako da uživam u svom djetetu, odnosno obračunam se sa ovim avetima i vratim ih pod kontrolu. Vrijeme brzo odmiče i jednoga ću dana shvatiti da je Mihovil spreman odletjeti iz gnijezda. Kao i svaki sin, ni on vjerojatno neće ostati vezan toliko uz roditelje kao što je to slučaj sa kćerima. A s obzirom da ni ne želim odgojiti maminog sinčića, kao ni emotivnog invalida koji će u ženi tražiti mamu koju nikada nije imao, morat ću ga naučiti pustiti...
Tako sada imam osjećaj da sam u začaranom krugu - mali juri za mnom i viče "maaamaaa", a ja ili vrištim u sebi ili jurim za svojom mamom i samo što se ne derem "maaaaaaamaaaaaa"!!! Definitivno nije lako biti mama...